Advertisements

Što ako ti kažem da je gotovo?

Kad bih ti sada, u ovome trenu, rekao da je gotovo, bi li razumio što ti govorim? Što ti to želim reći?

Bi li zastao i dopustio da moje riječi dopru do tebe, uđu u pore tvog bića i odjeknu silinom? Ili bi brzao, kao što si uvijek brzao? Bi li pokušao shvatiti njihovo značenje ili bi, misleći da ih shvaćaš, ponovno izlanuo glupost?

Vjerojatno me ne bi shvatio. Pokušao bi mi reći da je među nama odavno sve završeno, da nas više nikakve spone ne vežu. Pokušao bi nas vratiti u ono izmučeno vrijeme, prožeto svađama i netrpeljivošću, dozivajući iz sjećanja teške riječi i uvrede koje smo obojica izgovorili, a u koje zapravo nijedan od nas dvojice nije vjerovao.

Pokušao bih ti objasniti da ne mislim na to, da su to vremena koja su prošla i u koja se ne treba vraćati, no ti bi nastavio s ponavljanjem već istrošenih obrazaca. Predbacivao bi mi da ne znam pustiti stvari da završe kada je za to vrijeme, da se uvijek vraćam u prošlost. Rekao bi mi da živim u minulom vremenu i da sam zapeo sa životom.

Sve bi te riječi bile izgovorene oštrim, nepotrebno povišenim tonom, učeći me tako lekciju o međuljudskim odnosima, već nebrojeno puta proživljenu. Bilo bi ironično takvu lekciju slušati upravo od tebe, koji si naš odnos pretvorio u nešto što nikada nije moglo pripadati klasičnim okvirima postojanja. Od tebe, koji si koristio svaku priliku da dobiješ ono što želiš, no kada si trebao uzvratiti primljenu ljubav, hladno si uskratio sve emocije. Jer ti se, jednostavno, nije dalo.

Ne znam ni sam kako si to uspio izvesti, ali iz ove sam farse ja sam izašao kao gubitnik. Bio sam onaj koji je posramljen, rascjepan na emocije koje nisam ni poznavao. Nekako si svu krivicu uspio svaliti na mene, a ja sam je, ne snašavši se, prihvatio. Tada sam možda i vjerovao da krivnja pripada meni, ne razmišljajući o svojoj dobrobiti. Želio sam samo da ti budeš dobro, makar i na moju štetu.

Danas na tu epizodu iz prošlosti, koju smo vrlo loše odigrali, gledam drugačije. Odmaknut od vlastitih osjećaja, konačno mogu objektivno sagledati situaciju. Mogu vidjeti kako smo odigrali dodijeljene nam uloge, svaku farsu i svaki obrat. I konačno, mogu vidjeti tebe. Tek sada shvaćam što se zaista dogodilo. Sada znam da krivica ni u jednom trenu nije bila moja.

Zato, želim te upitati kolikima si to napravio prije mene. Kolike si uspio zavrtjeti vrtlogom neuzvraćene ljubavi i navesti ih da igraju po tvojim pravilima? Koliki su nesvjesno pali pod tvoj utjecaj, opijeni lažnim osmjehom i gotovo neprimjetnom manipulacijom? Koliko si ti sam bio svjestan svojih postupaka? Jesi li znao da potkresuješ krila tuđe slobode, podređujući je svojoj ugodi? Jesi li pokušao prestati? Obuzdati se?

Da jesi, možda smo mogli imati budućnost. Kad bih ti danas rekao da je gotovo, ti bi ponovno učinio istu stvar – svalio krivnju na mene. Krivnju za što, pitam te?! Tvoju neugodu? Za stvaranje napete situacije iz koje nastojiš pobjeći jer ti je zapravo bolno nepoznata? Znaš, ova je scena toliko znana mojim očima. Demonstrirao si je previše puta.

Danas ti želim reći da je gotovo…

Ne, ne znaš što ti zaista želim reći…

Zato ćeš šutjeti i saslušati me…

Nećeš progovoriti dok ne završim jer ponestalo mi je snage kojom sam podnosio uskakanje u moju bol, tvoja prekidanja i prebacivanje krivnje poput odviše lagane, previše istrošene loptice, na odavno izgubljenom meču…

Sada konačno vidim tko si. Vidim i što je život napravio od tebe. Uspio sam prodrijeti kroz tvoju masku lažne samodopadnosti i hinjene samouvjerenosti. I znaš što? Ne sviđaš mi se takav, ne sviđa mi se ljuštura koja te čini.

Vidim te onakvog kakvog sam sebe vidiš u ogledalu. Ranjenog. Potrošenog. Izbezumljenog. Žalosnog. Vidim tamu koja ti hara srcem i beskonačnu, neutaživu želju za toplinom. Želju koju nikada nećeš ispuniti jer ne dopuštaš da ti se drugi približe. Držiš ih na distanci kao što si držao i mene, dok istovremeno od njih uzimaš ono što misliš da ti treba.

Zbog toga ti je samoća vječni suputnik. Svakom odnosu pristupaš s podsmijehom, tražeći osobnu korist, praznu ugodu koja ne vodi ničemu. Onu istu koju nećeš pružiti jer takav postupak tebi neće donijeti zadovoljstvo.

Danas vidim da sam izigran. Da su moje dobre namjere i otvoren pristup tebi samo olakšali krađu mojeg srca. Nisi se čak morao ni pretjerano truditi jer sam ga ponudio na dlanu, vjerujući da ćeš brinuti o njemu kao da je tvoje vlastito. Znaš što? Zapravo i jesi. Brinuo si o mom srcu kao što brineš o svom. S gađenjem prema toplini koju ti je pružalo, bacio si ga u smeće svojih emocija.

Ne mogu ti oprostiti, nisam toliko dobar čovjek. Ne mogu ni odobriti tvoje postupke. Mogu razumjeti. Sada konačno doista razumijem. Sada mogu dalje jer znam da je sa mnom sve u redu.

Ti… Ti nastavi uništavati tuđe živote, biti vampir koji se nemilosrdno hrani tuđim emocijama. Jednog ćeš dana naletjeti na jačeg i tada ćeš ti biti iskorišten.

No, unatoč svemu, ne želim ti zlo. Želim ti da se izliječiš. Da se pronađeš. Da budeš dobro.

Zato je tek danas gotovo. Jer danas ja odlazim od tebe i odlazim svojevoljno. Ne kao onaj koji je odbačen, već kao onaj koji zna kada je vrijeme da ode. Ojačan, shvaćam da je to vrijeme danas. Da je to vrijeme sada.


 

Lektura: Nives Rog

Facebook Comments
Advertisements

Leave a Reply

This site uses Akismet to reduce spam. Learn how your comment data is processed.

error: Content is protected !!
%d bloggers like this: