Advertisements

Zašto se otpočetka lažemo?

Znam da nećemo uspjeti. I ti to znaš. Znamo da će trajati kratko. Da ćemo htjeti još, ali nikada neće nastaviti našu priču. Niti je dovršiti. Provest ćemo zajedno još nekoliko nezaboravnih noći, nabijenih emocijama i prožetih dodirima, a onda ćemo se razići, kao da trenutke nikada nismo ispisivali dodirima. Kao da se nismo ni poznavali. Znatiželjnicima ćemo pričati da smo jedan drugome postali strancima, no istina je da se zapravo nikada nismo ni upoznali.

Sreli smo se neplanirano, eksplozijom emocija, kako to obično biva u pričama koje ostavljaju trag. Obojica u potpuno različitim recima, s nespojivim životima i rutinama koje nas određuju. Ipak, ta čudna pojava, sudbina, nekako nam je ukrstila puteve, s razlogom koji je poznavala samo ona.

Volio bih samo da smo, ispijajući naše prvo zajedničko pivo, toga bili svjesni…

Znaš što? Vjerojatno i jesmo, ali smo sve što nam nije odgovaralo odlučili ostaviti negdje sa strane, kao da će, bude li zanemareno, iščeznuti. Odlučili smo se prepustiti manipulativnim prstima sudbine i dozvoliti joj da nas vodi nepoznatim putevima. Upravo u tom trenutku, počinjena je prva greška – ona koju ćemo jednog dana nazvati kardinalnom. Nismo mi dozvolili emocijama da nesmetano rastu. Promišljeno i precizno, pomogli smo im da odu u točno određenom smjeru.

Pod krinkom nečinjenja, pokušavali smo zavesti jedan drugog. Tada nismo bili spremni pasti na koljena i priznati si koliko smo svjesni bili što radimo, no danas ćemo se, bez pogovora, složiti da je tome doista bilo tako. Danas, kada koraknem samo mrvicu u stranu, mogu jasno vidjeti da je i tebi i meni bio potreban – netko. Ne netko koga bismo iskoristili, mi doista nismo ljudi praznih ljuštura. Ne razbacujemo tuđe emocije. Mi smo tu za druge. Zato nam je trebao netko koga možemo usrećiti, makar u dijeliću života. Mi, usrećujući druge, pokušavamo uništiti vlastitu nesreću.

Zato ću uvijek govoriti da nas je sudbina spojila, znajući da smo mi dva bića koja se nikada ne bi susrela, da su okolnosti bile posložene imalo drugačije. Sudbina nam je dala da osjetimo miris neodoljive čežnje za nekim tko razumije, tko će jednim dodirom ispraviti sve ono što je bilo iskrivljeno ili se činilo pogrešnim. Nismo mi prve duše, ovako spojene. Ipak, znaš li da nitko nikada nije znao opisati kako to čini stara čarobnica, kako li samo uspije posložiti kockice i savršeno uvjetovati dvjema ranjenim dušama, dvojici potpunih stranaca, da zajedno ispiju gorku kavu života?

Znam da je to teško priznati, no mi smo još uvijek stranci i to ćemo zauvijek biti. Poznajemo se, priznajem, na razini koju nitko izvana ne može razumjeti, no mi nikada nećemo moći biti prijatelji. Mi čak nikada nećemo moći zakoračiti u okvire odnosa koji bi se mogli okarakterizirati normalnima. Jer ti i ja smo jedan drugome otvorili grudi i iz njih si iščupali srca, no ne kako bismo ih polomili. Naša su srca odavno polomljena i više nikada neće biti čitava.

Znali smo to, vidjeli smo to jedan drugome u očima. Baš smo zato posegnuli za tom potrošenom gvaljom koja jedva da kuca. Ne ni da bismo je popravili jer popravljanje je emocija izvan moći našeg postojanja. Ipak, mogli smo našim srcima to postojanje olakšati. Dodirom. Nježnim, jedva osjetnim prelaskom prstiju preko naježene kože, ostavili smo nadu da još uvijek možemo osjećati. Jer bili smo polomljeni, svatko na svoj način. Bio je to samo pokušaj zacjeljivanja. Olakšavanja postojanja. Pokušaj da stignemo do sutrašnjeg dana, da još jednom doživimo sreću.

Sve smo to postigli tek jednim dodirom. Onim, koji sadrži sve što jedan drugome želimo reći, sve što nikada nikome nismo izrekli naglas. Da, sve je to stalo tek u jedan dodir i jedan osmijeh u polutami, s iskrom čežnje u očima. I tugom. Jer već u početku, znali smo da nemamo budućnost.

Kožu koja skriva nevješte šavove na srcu, šavove koji neće dugo izdržati. Napravili smo, ipak, najbolje što smo mogli. I ti i ja. Volio bih samo da smo si imali snage priznati da smo jedan drugome tek usputno stajalište na vrtoglavom putu, za koji ne znamo kamo vodi.

Znaš da se nakon ove farse više nikada nećemo vidjeti. Obećanja mogu samo uljepšati ove trenutke, no izostaje smisao jer – mi ćemo pregaziti izgovorene riječi. Zašto bismo se lagali, kada znamo da ne možemo biti zajedno, da nas sudbina koja nas je spojila, isto tako i rastavlja? Jer previše smo slični, a opet – toliko različiti. Ostanak bi značio razdor. Uništili bismo jedan drugog, pokušavajući se međusobno spasiti.

Iako bolna do kosti, rastanak je jedina opcija. Vidim ti to u očima dok ti pogled luta po stanu, a ruka ti se provlači kroz moju kosu. Znaš da mi, kao jedno, nećemo zaživjeti. Spoznaja da ću te izgubiti razdire mi dušu, ali me istovremeno i spašava. Mi smo samo dvije stranice istog lista – spojeni neraskidivom vezom, jačom od jednostavnog poznavanja, no vječno razdvojeni okolnostima.

Možda te još jednom zagrlim. Na rastanku. Očiju punih suza. Poljubit ću te, samo kako bih ih mogao zatvoriti i tako sakriti onih par izdajnica što će kliznuti niz užarene obraze. Još ćemo se jednom sjetno pogledati i obećati si da ćemo se jednom ipak sresti. Znajući da ta odluka nije na nama, svjesno ćemo slagati. Da olakšamo rastanak. I ti i ja.
Svatko će krenuti svojim putem i nijedan se neće okrenuti. Znamo da, kad bismo se okrenuli, potrčali bismo jedan drugome ususret. I sve bi krenulo ispočetka, a to ne smijemo dozvoliti.

Ne, mi moramo ostati razdvojeni.

 

 

Lektura: Nives Rog

Facebook Comments
Advertisements

Leave a Reply

This site uses Akismet to reduce spam. Learn how your comment data is processed.

error: Content is protected !!
%d bloggers like this: