Advertisements

O jednoj pletenici

Upitao si me jučer nešto. Uhvatio me nespremnog. Nisam znao što bih ti odgovorio. Doista, nisam. Postavio si toliko jednostavno pitanje, a ja ti nisam mogao pružiti odgovor. Znaš, u tom trenutku, ni ja nisam znao odgovor.

Uslijedila je besana noć pod okriljem punog mjeseca. Trebala mi je baš takva noć, mučna, da bih i sam proniknuo u tolike dubine vlastite svijesti. Trebalo je zaroniti u ponor i iščupati odgovor. Ne kako bih tebi odgovorio. Ne, na to pitanje morao sam odgovoriti sam sebi.

Pitao si me: „Čemu ta pletenica iza desnog uha?“ Zašto baš tu, zašto ovako tanka, zašto ne negdje drugdje? I zašto baš pletenica. Odgovorio sam ti, najiskrenije, da ne postoji neki poseban razlog. Jednostavno – lijepa je. Da, lijepa je.

Ipak, ima ona svoju priču. Priču koju sam tek sinoć uspio pojmiti u cijelosti. Otpočetka. Ispleo ju je niz događaja, od kojih sam neke nastojao smetnuti s uma. Druge sam pokušavao zaboraviti. Kako je odgovor na tvoje pitanje bio lijepa je, možda sam i uspio u tom naumu.

Znaš da se u životu uvijek sve vrati, a prošlost to posebno voli činiti. Da, ona ima tu naviku poistovjetiti se s bumerangom pa te lupiti u potiljak taman kada pomisliš da ti se konačno izgubila iz vida. Jer bumerang se uvijek vrati. Tako i prošlost. Moj je bumerang doletio sinoć, u neprospavanoj noći.

Nikada mu nisam rekao da je ta pletenica ovdje zbog njega. Nije za njega, za mene je. Ali je zbog njega. Prvi sam je put ispleo kada sam se jedne večeri pogledao u ogledalo i – shvatio da je gotovo. Ne, ne kada je završilo, ne kada smo prekinuli hladno i službeno, kada smo prerezali sve niti koje nas vežu i odlučili otići jedan od drugog. Ne tad. Jer tada još nije bilo gotovo. Takav prekid ne preživiš tek tako. Ne možeš tek jedne obične večeri reći da je priči koja je trajala dvije godine došao kraj, zaspati i probuditi se kao da se ništa nije dogodilo. To traje. To boli.

Da, trajalo je. Promijeni te to iskustvo. Iskrivi. Rastavi na proste faktore i ne dopušta da se ponovno sastaviš. Razbilo me u gomilu sitnih, nepravilnih komadića, koje je on metlom svoje odlučnosti pomeo pod tepih. Povukao se i nestao, puštajući me gotovo uništenog, da se sastavljam sam. Nisam mogao. Nisam bio u stanju pokupiti komadiće sebe i nastaviti sa životom. Ne tada, ne te večeri kada je završilo.

Ušao sam u fazu koja je potrajala dovoljno dugo da ostavi vječni trag u mome životu. Fazu u kojoj sam pokušao vratiti svoju dušu u cjelinu, isprobao na stotine vrsta ljepila i veziva za koje su tvrdili da, nakon što ih primijeniš, neće biti primjetno da si bio polomljen. Ni jedno nije dalo rezultata. Djelovala su dan – dva. Možda tri. Nakon toga, komadići bi se ponovno razdvojili, rasipajući se po podu i razdirući me.

Ne vjerujem da vrijeme liječi rane niti da s minulim danima ožiljci blijede. Shvatio sam, ipak, da žalovanje iziskuje određeni period. Nije vrijeme to koje liječi, već život koji nas tjera da ponovno stanemo na noge.

Život, taj stari luđak! Jer, čak i kada ja stanem, obaveze ne miruju. Moram ustati ujutro i otići na posao. Bez obzira što sam raskomadan, a dijelovi mene raštrkani po podu stana. Ne bih rekao da sam tada živio, iako sam bio živ. Život se odvijao, neporecivo, automatski. Obavljao sam poslove generički, praznog uma, mislima miljama daleko. Bio sam otuđen.

Do tog dana.

Dan kada sam konačno mogao reći da je gotovo jest dan u kojem sam ispleo pletenicu. Više nisam osjećao bol niti žaljenje. Nisam bio nemoćan i nisam se osjećao slomljeno. Samo sam bio prazan. Nešto je u meni nedostajalo. Nešto što je još jučer bilo tu. Bol koja je živjela u meni proteklih mjeseci sada je nestala, a zamijenilo ju je ništavilo. Uhvatila me neutaživa želja za ispunjavanjem praznine koja je nastala. Trebalo je životu dati smisao. Morao sam učiniti nešto, no nisam znao što. Nije mi bilo potrebno ništa opipljivo, ništa veličanstveno, tek nešto jedva primjetno, nešto što će razbiti monotoniju praznih, dugih dana.

Slušajući tuđe savjete o ljepilima koje valja koristiti, kako bih iz polomljenih dijelova složio cjelinu, zaboravio sam da prave odgovore na vlastita, često neizgovorena pitanja, mogu dati samo sam sebi, da ne postoji nitko izvana. Samo ja sam znao što je to što me može sastaviti. Odgovor je cijelo vrijeme ležao u mojim rukama. Ta sasvim malena pletenica, skrivena iza desnog uha, bila je jedino ljepilo koje mi je moglo vratiti cjelinu. Jedino koje će izdržati dulje od tri dana.

Evo me, gotovo godinu dana kasnije, s tom istom pletenicom. Raspletem ju ponekad, ali uvijek joj se vratim. Uvijek. Taj sitan detalj koji razbija simetričnost lica, postao je moj zaštitni znak. Nešto poput ožiljka kojeg sam uspio pretvoriti u ukras. Vlastiti biljeg kojeg ponosno nosim jer ona je dokaz da moj život više nije preživljavanje.

Ponovno gledam svijet s osmijehom, zahvaljujući tom spletu triju pramenova po kojem me danas poznaju. Ipak, po njoj me samo prepoznaju, ne znajući njezinu priču, koliko je važna, koliko mi znači.

Pogledam se ponekad u ogledalo i nasmijem se. Djelujem nekako dječački, zaigrano. Pomalo neozbiljno. Ili tajanstveno. Ovisno kakav mi je dan. Danas djelujem sretno.

Prošla je noć bila teška, ali je sa sobom donijela odgovore koji mi već predugo trebaju. Danas znam opisati što mi se sve dogodilo u proteklih godinu dana, kroz što sam sve prošao, zbog čega sam se svako jutro skupljao s poda. I što je još važnije, kako sam sve to preživio.

Danas imam pletenicu. Toliko nevažan detalj, malen i svijetu često nejasan, a koji je uspio popuniti prazninu dvogodišnjeg suživota i boli koja je uslijedila nakon rastanka. U njoj sam pronašao sebe, dok sam, isprepličući pramenove, ponovno stvarao cjelinu.

Jednog ću je dana zasigurno rasplesti i nikada je više ponovno isplesti. Jednog dana no ne još. Još mi je i previše potrebna. Jer bez nje, još bih uvijek osjećao prazninu.

 

 

Lektura: Nives Rog

Facebook Comments
Advertisements

Leave a Reply

This site uses Akismet to reduce spam. Learn how your comment data is processed.

error: Content is protected !!
%d bloggers like this: