Advertisements

Pismo budućem “njemu”

Ti, koji me još ne poznaješ, jednog ćeš dana otvoriti ovo pismo. Dat ću ti ga upravo onog dana kad ćemo se upoznati jer već ću tada znati da si baš ti onaj kome je namijenjeno. Prepoznat ću te, kao što ćeš i ti prepoznati mene. Vidjet ćemo si u pogledima da mislimo na isto. S prvom ispijenom kavom, točno ćemo znati kuda će nas ovaj početak odvesti i kakav će završetak priča imati.

Ono što ti već sada želim reći jest da mi nisi prvi. To je u redu, nisam ni ja tebi. Imali smo živote i prije nego smo se sreli. Ne znam točno kako će nam se životni putevi ukrstiti, no već sada znam da će naš susret biti ravan eksploziji. Znam da ćemo pomisliti kako je to to, kako je konačno došao tren da i mi budemo sretni. Nakon svega što je svaki od nas prošao, možda se i nama konačno osmjehnula sreća.

Kako znam da će mi put prepriječiti baš netko tko je u životu prošao kroz muke, kamenje i trnje? Ne znam. Pa ipak, znam. Nekako znam. U moj život uvijek ušetaju ljudi s kompliciranim životnim pričama. Uvijek se povežem s onima koje život nije mazio. Uvijek mi se uz srce priviju oni koji su patili više od mene, kojima je bilo teže no meni.

Znam da ćeš i ti biti jedan od njih.  Jedan od onih koji su se od najranijih dana morali boriti za sebe jer se nitko drugi nije borio za njih.

Znaš, privući ćemo jedan drugog neočekivano brzo. Strastveno. Snažno. Pronaći ćemo se. Osjećat ćemo da je sve što smo dosad iskusili bila tek tinta razlivena u lokvi hladne vode – blijedo i nedovoljno snažno. U tom kovitlacu osjećaja, zastat ćeš na tren i isključiti se. Sjetit ćeš se da ti je netko nekada rekao da se samo jednom u životu voli cijelim srcem, da je samo jedna ljubav ona prava i da ni jedna nakon nje više nikada ne može donijeti potpunu, istinsku sreću. Zapitat ćeš se jesi li je do sada okusio, jesu li sve tvoje bivše ljubavi bile tek nešto što je nalikovalo na pravu ljubav i nije li konačno došlo vrijeme za onu pravu?

Sjetit ćeš se boli koja dolazi s rastankom i nesvjesno ustuknuti. Tek na trenutak ćeš se pokušati osigurati od ponovnog slamanja, koje rastanak neminovno donosi, da bi već u sljedećem odbacio svaku pomisao na potencijalnu bol koja bi jednog dana mogla uslijediti. Pogled koji ću ti uputiti bit će dovoljan da zaboraviš sve oko sebe, da svoju pažnju fokusiraš samo na mene, dok ću se ja istovremeno utapati u nemirnom oceanu tvojih očiju.

Pokušat ću ti objasniti da je sve što si do sada čuo o ljubavi tek jeftina laž, samo skup nasumičnih iskustava koje slomljeno ljudsko srce pogrešno tumači. Sve što su ti ikada rekli, izašlo je iz usta onih kojima je srce već bilo slomljeno, ali ne i onih koji su ta srca slomili. Zato ću ti reći da je svaka ljubav drugačija, da ne postoji ona prava ili ona gotovo prava. Postoji samo ljubav. Između mene i tebe. Između nas. Sada.

Koliko god se osjećali posebno, zaista, nismo. Toliki su to isto prošli prije nas. Toliki će doći iza nas, koji će se osjećati isto. Osjećat će toplinu koja ti ispuni srce i razlije se dušom. Onaj spokoj u zagrljaju, koji ti samo voljena osoba može pružiti. Sreću. Potpunu, čistu, neopisivu sreću.

U jednom ću trenu i ja skrenuti pogled u stranu, pritom se prisjećajući da sam sve ovo već jednom prošao. Ili dvaput. Možda i još koji put. One trnce na samom početku i nadu koja se zahuktava sve više, sa svakim novim danom. Svakim pogledom. Dodirom. U tom će mi trenu sjeta prohujati umom jer ću spoznati da se cijelo vrijeme samo vrtim u krug. I da ću u ovom krugu zavrtjeti i tebe. Osvojit ću te, kao što ćeš i ti osvojiti mene. Kao što sam osvajao druge prije tebe, kao što si i ranije dopuštao da budeš osvojen. Obrazac koji smo ponavljali iz godine u godinu, u konačnici je ono što nas je spojilo.

Ponovno ćemo zaigrati uloge za koje smo se zakleli da ih zauvijek napuštamo. Dopustit ćemo da nas ponesu emocije i neko ćemo vrijeme zaista biti sretni. Ipak, jednog ćemo se dana rastati. Uvijek tako bude. U tvojoj, kao i u mojoj priči. Jer mi ne možemo trajati. Mi ne znamo kako. Mi previše dajemo pa poput baklje koja se naglo razbukta – prebrzo izgorimo.

Taj će nas začarani krug pretvoriti tek u hrpice pepela, prije nego ćemo stići proživjeti ljubav koju smo željeli dati jedan drugome. Ma znaš što?! Neka. Ta što će ti sva ljubav ovog svijeta, ako ju ne doživiš u potpunosti, ako od nje ne izgoriš. Gorjeli smo i prije. I ti i ja već smo bili hrpice pepela, iz kojih smo se uvijek nekako vratili. Vratit ćemo se i ovog puta, mada će nam se prije toga svijet raspasti u tisuće zrnaca tuge. Neka! Barem ćemo znati da smo voljeli, da smo izgorjeli od osjećaja. Platit ćemo danak ljubavi, ali znat ćemo koliko je vrijedilo.

Možeš li to?! Želiš li to?! Imaš li se snage upustiti u nešto takvo?! Jer to je ono što ja nudim. Ne mogu ti dati više niti ti želim dati manje. Jedino što ti mogu dati jest moje biće, a sa mnom životom putuju i sva moja zrnca tuge. Bit će to nekontrolirana buktinja koja će protresti sve u što si vjerovao, koja će te oboriti i u konačnici te uništiti. Ne brini, jednom ćeš se ponovno roditi, bogatiji za jedno iskustvo i za gomilu uspomena koje ćeš grozničavo čuvati u nekom mračnom kutku uma.

Hoćeš li?! Sada, dok čitaš ovo pismo, još uvijek imaš priliku odustati. Onog trena kada ga pospremiš, donio si odluku.

Hoćemo li?! Što kažeš?! Ti i ja?! Odvrtjeti još jedan krug ovog nepouzdanog ruleta? Još jednom zasjati sjajem neobuzdane buktinje?

Pa izgorimo još jednom, nije da nam je prvi put! Izgorimo! Jer što je život, nego ples pod zvijezdama, a kada već plešemo, zašto u tom plesu ne bismo i izgorjeli? Nije da već nismo! Zašto ne bismo opet?!

Zavrti to kolo još jednom. Za mene. I ja ću za tebe. Krenimo ispočetka. Samo ti i ja. I vrtlog koji nas obuzima.

 

 

Lektura: Nives Rog

Facebook Comments
Advertisements

Leave a Reply

This site uses Akismet to reduce spam. Learn how your comment data is processed.

error: Content is protected !!
%d bloggers like this: