Advertisements

Posljednje jutro nakon

Neka jutra jednostavno dođu prebrzo. Ovo je jedno od njih. Blještave zrake sunca provirile su kroz prozorsko staklo, tjerajući me da otvorim oči. Nisam želio. Želio sam ostati još koju minutu u tvom zagrljaju. Pet minuta. Deset. Sat. Čitav dan. Želio sam da nije jutro, da vani još uvijek vlada tama pa da mogu prisloniti svoje lice na tvoja prsa i slušati kako ti kuca srce. Smireno, sasvim polagano. Jedan otkucaj. Za njim drugi pa treći, dok se polagano opet gubim u bespućima snova, prožetima tvojim mirisom, a rukom ti neprimjetno prolazim kroz kosu, osjećajući svaku oštru vlas kako mi miluje prste.

Ne, ovo neće biti takvo jutro. Znaš, navikao sam već na to da prve zrake jutarnjeg sunca djeluju pogubno na čaroliju noći provedene u zajedništvu. S jutrom sve izblijedi, pa tako i jagodice prstiju koje dotiču tvoja prsa, sada osjećaju samo hladnu, vlažnu kožu. Više ne mogu prodrijeti u tebe i osjetiti dušu koja se skriva tamo duboko unutra. Vidim te tek kao ispraznu ljušturu, a još prije par sati bio sam očaran blještavilom boja koje ti počivaju na grudima.

Ne želim te probuditi. Želim te gledati kako trzaš u snu, kako ti oči pod zaklopljenim kapcima žustro šaraju lijevo – desno, dok ti je um još uvijek izgubljen u snovima. Želim ti se osmjehnuti, iako znam da taj osmijeh nikada nećeš vidjeti. Nije ni važno. Važan je moj prst koji prelazi preko tvojih usana, kada konačno odlučujem ustati i dopustiti ti da se prepustiš svojim snovima.

Nisam čest gost u tvome stanu, no bio sam ovdje već dovoljno puta da znam gdje stoji sve što mi je potrebno da si pripremim prvu jutarnju kavu. Dok čekam da voda zakipi, odlazim do ruksaka položenog na trosjed i vadim iz njega kutiju cigareta.

Nekoliko minuta kasnije, sjedim za kuhinjskim stolom, dok mi se oštar miris crne,  turske kave, uvlači u nosnice. Treba mi. Ne kava. Treba mi aroma snažnija od tvoje. Nešto da me trgne iz sanjarenja, da me dozove svijesti i natjera me da odem. Sada.  Zauvijek. Znam i sam da moram pobjeći odavde, ali nemam hrabrosti otići. Ne mogu  se natjerati na bijeg. Da, bijeg. Ne odlazak jer ja od tebe ne mogu otići. Moram pobjeći i nikada se više ne osvrnuti.

Znam da sam ti tek usputna stanica. Znam da ćeš uvijek prihvatiti moje društvo, ali ga nikada nećeš tražiti. Ja sam taj koji je ovo započeo. Ja sam onaj koji u ovom odnosu dobiva manje. Dok me opija miris tvoje kože, znam da sam ti tek usputni užitak, a znam i da sam, u nekom drugom svijetu, sve što si ikada želio.

Znaš da te nitko nikada neće razumjeti kao što te ja razumijem. Znaš i to da nikada nisam povjerovao u krinku grubog humora, kojom se uvijek ogrneš kada napuštaš sigurnost vlastitog stana. Čak i tog prvog dana, prije nego je sve ovo počelo, vidio sam da taj ogrtač nešto skriva. Vidio sam tebe, koji se kriješ ispod njega. To divno biće koje se boji pokazati na svjetlu. To blještavilo boja koje skrivaš unutar svoja četiri  zida. Znaš da i ja sjajim. Vidio si to. Svaki put kada smo bili zajedno. Ti i ja. Zajedno.

Ovo neće potrajati. I ti i ja to znamo. Znamo da ćeš ti ipak odabrati sigurnu luku.  Znamo da ćeš otići njemu, koji ti nikada neće pružiti ono za čime ti srce čezne. Neće ti dati boje niti će ti pružiti istinsku sreću. Ne, on to nije sposoban pružiti. Znam da ti je s njim lijepo, ali isto tako znam da ti je sa mnom ljepše. I da te to užasava. Da strepiš pred emocijama koje su odjednom počele  rodirati na površinu. Istovremeno  im se želiš potpuno predati, ali i potisnuti ih tamo odakle su došle. Jer je tako lakše.  Jer je tako život jednostavniji.

Ta krinka, to si preuzeo od njega. Znam to, nisi mi ni u jednom trenu morao potvrditi. Bilo je jasno otpočetka. On te zatvorio u kavez u kojem sada živiš, iz kojeg želiš pobjeći, ali na koji si već toliko navikao da gotovo ne možeš zamisliti život bez njega.

Znaš, kako ćemo nastaviti dalje ovisi isključivo o tebi. Ovo je tvoja odluka. Ja sam se spreman potpuno prepustiti i provoditi beskrajna popodneva opijen tvojim dodirima. Upravo zato – moram pobjeći. Jer si ti svoju odluku već donio. Iako ju nisi izgovorio naglas, ona je sasvim jasna. Vidim to u jutarnjem suncu koje razbija čaroliju. Vidim ti to u pogledu koji u ključnom trenutku skrene u stranu. Očekuješ ga, tamo gdje bi trebao biti, ali ga nema.

Pokušavaš me strpati u njegove okvire, ali ti ne ide. Znaš da se ne može mjeriti sa mnom, znaš da ti ja mogu pružiti toliko više. I ja to znam. Isto tako, znam da se nećeš prepustiti. Da ćeš poput životinje naviknute na zarobljeništvo, radije odabrati sigurnost kaveza, umjesto da hrabro zakoračiš u divljinu.

Igraš na sigurno, kako si uvijek igrao. Iznad svega, samo se igraš. Znam to, ali svejedno ne mogu odoljeti tvom pogledu. Zato gasim posljednju cigaretu zapaljenu u tvom stanu. Posljednju? Da, to sada mislim. Već sada znam da je moj pokušaj bijega osuđen na propast. Znam da ću se vratiti u ovaj stan. Uskoro…

Oblačim se i odlučim tiho nestati. Još uvijek spavaš. Utisnem ti poljubac u obraz, još jednom, prođem ti rukom kroz kosu i navučem zastore na prozor, kao da ću tako uspjeti spasiti posljednji tračak sinoćnje čarolije.

Zamišljeno, izlazim kroz vrata, koja kao da se za mnom zatvaraju sama. Koraci mi odzvanjaju pustim hodnikom, tjerajući me da se što prije udaljim. Ne želim. Ipak, idem. Sam sebi obećajem da se neću vratiti. Obećajem, iako već sada znam da će riječ koju sam sam sebi dao, biti pogažena prvom prilikom…

 

 

Lektura: Nives Rog

Facebook Comments
Advertisements

Leave a Reply

This site uses Akismet to reduce spam. Learn how your comment data is processed.

error: Content is protected !!
%d bloggers like this: