Advertisements

Tko si ti da upireš prstom u mene?

Jedna stara izreka kaže: „Prije nego uperiš prstom u mene, provjeri jesu li ti ruke čiste.“. Ima li itko dovoljno čiste ruke, da može prstom prozvati nekoga?! Ima li? Misliš li da su tvoje ruke čiste? Imaš li toliko visoko mišljenje o sebi, da smatraš kako tvoje ruke nikada nisu bile uprljane prljavim poslovima ili samo misliš da se ljaga prošlosti može s njih isprati običnim sapunom? Sve i da je tako, zašto i dalje misliš da imaš pravo u nekog upirati prstom? Najvažnije od svega, zašto misliš da bi tvoj prst trebao biti uperen u mene?!

Stojimo. Okrenuti jedan prema drugome. Gledam te. Ti mene ne. Stojim mirno, iako zapravo nisam miran. Ruke su mi položene uz tijelo. Ti… Tvoja je ruka podignuta. Svi prsti, osim jednog, skupljeni su u šaku. Onaj jedan uperen je u mene. Nakon svega, upireš prstom u mene. Kriviš li me? Ili me prozivaš? Izdaješ li me? Ne znam. Ne vidim ti lice. Sramiš li se? Ili me samo ne možeš pogledati u oči?

Ne branim se. Nemam zbog čega. Svoje sam karte odavno položio na stol. Bez igri, bez varanja. Bez asa u rukavu i besramnog keca iza uha. Za razliku od tebe, koji nikada nisi pokazivao što ti je stvarno na pameti.

Sjećaš li se? Ja sam te podigao na noge kada si se raspadao, kada si bio okružen svim ljudima ovoga svijeta, kada su svi bili pored tebe, ali nitko nije istinski bio uz tebe. Da, ja sam bio tamo. Podigao te i odnio na sigurno. Sjeti se! Sjeti se u kakvom si stanju tada bio i koliko ti je trebalo da se oporaviš. Koliko je meni trebalo snage i vremena da te ponovno sastavim.

Našli smo se nasred pustinje, oko nas ne postoji ništa osim žege. Sjećaš li se kako je došlo do ovoga? Kako sam zbog tebe ostao gotovo bez svega? Ne, nisam izgubio ni novac ni vrijeme. Ni ponos. Čak niti godine koje su prošle ne smatram izgubljenima. Ipak, izgubio sam nešto daleko važnije. Izgubio sam sebe. Danas, na dan kada si me još jednom izdao, kao nebrojeno puta do sada, ja stojim ovdje, sasvim miran. Ne osuđujem te. Ne žalim niti te se bojim. Ne osjećam više ništa prema tebi. Od danas sam za tebe tabula rasa. Od danas za mene više ne postojiš. Ne upirem prstom u tebe – jer nemam zašto. Nemam kome što pokazati. Ni tebi ni sebi, nemam što dokazati.

Ti… Ti očito imaš. Što to točno? Ne znam. Sramiš li se? Prebacuješ li krivnju na mene? Postajem li žrtveno janje za sve tvoje probleme? Ne znam jer ne komuniciraš sa mnom. Ne govoriš mi što te muči niti otkrivaš gdje leži problem. Osuđuješ me. Rugaš mi se. Izvlačiš činjenice iz konteksta i koristiš ih protiv mene. Igraš se, kao što si se nekada igrao s nekim drugim ljudima.

Sjećaš li se kako je to sve počelo? Još prije mene, prije no što sam te pronašao. Igrao si se tuđom srećom i tuđim životima. Na kraju si izgubio. Slomljen, jedva živ, okružen ljudima koji ne žele vidjeti da ti je pomoć potrebna. Danas mi je sasvim jasno da si se u to stanje sam doveo. Tek sada vidim koliko si zapravo oštećen i koliko još moraš raditi na sebi. Ja ti, nažalost, više ne mogu pomoći. Zapravo, mogu, ali više ne želim. Zašto? Zato što još uvijek upireš prstom u mene. Još uvijek provociraš napad. Skrećeš pogled mase sa sebe, usmjeravajući ga u mene.

Neki mudri ljudi su jednom davno rekli kako je potrebno jako dobro paziti kada upireš prstom u nekoga jer dok je jedan uperen u tu osobu, ostala su četiri uperena u tebe. Zato dobro pazi kada prozivaš nekoga, da ne bi na kraju ti bio onaj koji je prozvan. Pazi da, proklinjući drugog, ne baciš kletvu na sebe. Osude i tračevi vole se, baš poput bumeranga, obiti o glavu onome tko ih je bacio. Upereni prst tebe stavlja u centar pozornosti.

Čemu onda sve ovo? Zašto ja stojim kao razapet od tvoje ruke, kada ti nisam ponudio ništa osim nade? Osjećaš li se izdanim? Povrijeđenim? Ili si još uvijek samo ranjeno pseto koje ne zna razliku između dušmana i prijatelja? Znaš li koje sam od to dvoje ja? Jer ja više ne znam koje si ti… Zato se okrećem i… Konačno odlazim. Još danas jer sutra više neću imati snage.

Ti slobodno nastavi upirati prstom. Ismijavaj se i rugaj mojim manama. Stvori od mene nakaradnu sliku koju ćeš pokazivati okolo. Ja i dalje ruke držim spuštenima. Primam svaki udarac i ne bojim se pokazati ti svoje srce. Gledam te u oči, kao što gledam i svakog drugog čovjeka. Ponosno, ali nježno. Znam da to zapravo ne možeš shvatiti, ali ja te ne mrzim. Nikada ni neću. Priznajem, žalim te. Jer nikada nećeš biti čitav. Kao što sada kriviš mene, prije si krivio druge i opet ćeš kriviti neke nove ljude. One dobre Samaritance koji ti požele pomoći i biti tvoj potporni stup. Iskoristit ćeš ih i odbaciti, kao što si odbacio i mene. Pa me zatim izvrgnuo ruglu…

Nauči čovjek, s vremenom, da oni koji upiru prstom gotovo nikada nisu nevini. Ne, baš ti koji prozivaju druge najčešće su oni koji bi trebali biti prozvani. Mi, koji smo prozivani, mi najčešće samo stojimo na mjestu. Ne branimo se jer nema smisla. Naši argumenti vama ništa ne znače. Bol koju osjećamo zbog vašeg prsta, vi osjećate kao uspjeh. Da, svojim upiranjem nam nanosite strahovitu bol. Izdajete nas svakim pokretom svoje ruke, a mi trpimo jer znamo da ste u suštini malodušna i nepotpuna bića.

Nama ne treba priznanje društva da bismo znali koliko vrijedimo. Mi sebe svakoga dana vidimo u ogledalu. I bez grižnje savjesti, svakog se jutra pogledamo u oči jer znamo da nismo napravili ništa pogrešno. Lako što ne možeš mene pogledati, no možeš li se suočiti sa samim sobom?! Možeš li sam sebi pogledati u oči?!

Trebaju li ti zaista ti ljudi koji se navodno nalaze oko tebe? Koji zaneseno kliču na osude koje izlaze iz tvojih usta? Čine li te oni sretnim? Ili ti samo daju osjećaj pripadnosti? Pronalaziš li se u njihovom društvu? Ili tamo samo želiš pripadati?

Skrivaš li svoje mane tako što ih ističeš na drugima? Prstom usmjeravaš pozornost u mene, samo kako bi sakrio vlastite nedostatke. Mene, koji sam te pokupio s poda kada su te drugi slomili. Hvala ti na tome. Zaista, hvala ti! Ne na osudama, već na tome što si mi otvoreno pokazao kakva si osoba.

Ljudi se, u svojoj suštini, ne razlikuju previše od životinja. Ako se odmaknemo od svakodnevice i čovjeka promotrimo kao skup instinkata i usađenih obrazaca ponašanja, možemo zaključiti da čovjek nije ništa drugo, doli predator. Poput divljih životinja, a priori je nepovjerljiv prema drugima. Ipak, ponekad se s nekim i zbliži. Ponekad i ugrize. Ranjene životinje su posebno osjetljive na strance te u svojoj boli i patnji često ne mogu razlikovati tko im želi pomoći, a tko nauditi. Tako će ranjeni vuk jednako reagirati na ruku koja drži nož i na onu koja nudi hranu.

Sve je više ljudi s ranjenom dušom. Baš takvi su najopasniji jer se u njima bude obrasci ponašanja karakteristični za ranjenu zvijer. Oni grizu. Ne zubima, već djelima. Riječima. Upiru prstom, kako bi skrenuli pažnju sa sebe.

Moje su ruke čiste. Ti pogledaj sebe. Slobodno upiri prstom u mene. I gledaj me, pritom, kako odlazim. Danas ova šarada završava. Danas ti je sve oprošteno. Danas sam ja bolji čovjek!

 

 

Lektura:  Nives Rog

Ilustracije:  Tamara Vuk

Facebook Comments
Advertisements

Leave a Reply

This site uses Akismet to reduce spam. Learn how your comment data is processed.

error: Content is protected !!
%d bloggers like this: