Advertisements

O jednoj običnoj pivi i zidovima koje je srušila

Dogodi se da s godinama očvrsnemo, možda i u obliku u kojem to nismo željeli. Da, s godinama, jer ta apatična ljuska koju stvorimo oko sebe ne nastaje preko noći. Kažemo da nas je život tako oblikovao, da nas je natjerao da izgradimo čvrstu izvanjsku ljušturu, koja nas štiti od svega čemu smo u danu izloženi. Koja štiti ostatak svijeta od nas.

Život, koji nikoga ne mazi, natjerao me da se zatvorim u sebe. Sitnica na sitnicu – redali su se događaji koji su me, kroz godine koje su prošle, izgradile kao stup koji ponosno i snažno stoji, no na rubu litice. Stoji i odolijeva svim nedaćama kojima je izložen, svim olujnim naletima vjetrova i divljim pljuskovima, munjama koje paraju nebo i gromovima koji ponekad u njega udare.

Sve sam to u stanju izdržati upravo zbog tog debelog, kamenog štita, koji je godinama rastao na mojoj koži. Štitio me, kao što me i danas štiti. Vjerojatno upravo zbog njega još uvijek mogu stajati na nogama. Možda bi me bez njega život već odavno pogazio…

Znam da ga i ti imaš, ta svi ga imamo! Svi ga, prije ili kasnije, izgradimo. Svakome od nas bar je jednom spasio glavu. Svakoga od nas je, također, barem jednom osudio na propast… Znaš, teško je. Teško je danas s nekim otvoreno popričati, onako bez zadrške; pustiti da emocije koje skrivaš duboko u sebi izađu na površinu i dopuste svijetu da te vidi onakvim kakav zaista jesi. Ne onakvim kakvim se predstavljaš držeći svakoga koga sretneš na distanci, ne puštajući ga preko granica tog debelog zida koji štiti utvrdu koju zoveš svojim životom.

Vidio sam ti to u očima. Te večeri, kada smo podijelili piće. Zid kojeg može prepoznati samo onaj koji posjeduje isti takav. Pokret ruke koji je ostao ograničen na podizanje čaše, umjesto da oslobođena krene prema meni. Pogled koji često skrene u stranu jer ne smije završiti na mome licu. Sramežljiv osmijeh koji nikada nije u potpunosti slobodan. Da, prepoznao sam znakove podignutih barijera jer ih i sam odajem. Ipak, bilo je tu nešto više… Nešto što ćemo, nadam se, jednoga dana upoznati.

Volio bih reći da su moji postupci bili posljedica ona tri piva koja smo popili, no i ti i ja znamo da to nije istina. Ne, meni s alkoholom granice neće popustiti. Svejedno, nešto me u tebi natjeralo da popustim, da polagano počnem spuštati taj debeli zid. Kako je večer odmicala, sloj po sloj, skidao sam čvrsti oklop koji me trebao zaštititi od mogućih povreda. Odvaljivao sam cigle i bacao ih u bezdan. Jednu po jednu. Pred tobom.

Za druge, taj će zid i dalje postojati, drugi koje susretnem neće vidjeti dalje od oslikanog kamenja kojim se predstavljam svijetu. Ti… Ti vidiš jednu čudnovatu priču. Od tog dana, ti vidiš ono što ja doista jesam. Vidiš ono ranjeno i pokislo biće koje još uvijek traži smisao u ovome svijetu, gdje još traži svoje mjesto. Vidiš duh opijenu ljepotama kojih su tek rijetki svjesni. Pisca i pjesnika, umjetnika i neiskvarenu dušu. Vidiš sve ono što zapravo jesam, što bi svijet uništio, kad bi se mogao dočepati onoga što je sakriveno unutar zidina mog postojanja.

Ne mogu ti reći kako si to uspio jer ni sam ne znam zašto sam popustio, zašto sam odlučio otvoriti se, dopustiti ti da mi zaviriš u dušu. Znaš, bilo je nečeg u tvojim očima, nečeg što zaista rijetko viđam. Onaj neki sjaj, koji može stvoriti samo duša koja zna kakav je život zapravo, koja zna da življenje nije tek puki prelazak iz dana u dan i ispunjavanje nametnutih nam obaveza. Duša koja zna da život nije niti uživanje u jeftinim poluemocijama kojih se već sutra nećeš sjećati.

O ne, ti znaš što znači prava sreća i znaš koliko te visoko ista može dignuti. Znaš i da te u tim visinama može pogoditi grom koji će ti polomiti krila i uzrokovati pritom pad od kojeg se možda više nikada nećeš oporaviti. Znaš to. Iskusio si to. Netko ti je nekada polomio krila, kao što su to učinili i meni. No, moja polako zarastaju. Tvoja ne vidim, ali nadam se da zacjeljuju.

Možda sam baš zato spustio štit pred tobom, jer uvijek prepoznamo one slične sebi, one koji suosjećaju s nama, one koji znaju kroz što smo prošli. I znaju koliko to boli. Razumiju to. Jer osjećaju.

Znaš, boljelo je. Spustiti zid koji si gradio godinama nije lako, već riskantno i zahtjevno. Mogao sam izgubiti sve. Ti… Mogao si ustati i otići od mene. Razočarati se i nestati. Mogao si me, jednostavno, ismijati. Međutim, nisi. Zato je vrijedilo popiti piće s tobom. Zato sam, te večeri, u stan ušao s osmijehom na usnama, iako sam u oku, sam pred sobom, sakrio suzu.

Suzu… Jer boljelo je prisjetiti se događaja koji su me obilježili, onih koji prerežu srce. Boljelo je ponovno ih proživjeti, činili su se tako stvarnima, u trenucima u kojima sam pomiješao sreću zbog tebe i tugu zbog prošlosti. No, znaš što? Bilo je oslobađajuće, i, najvažnije od svega, sada vidim da je bilo potrebno proći još jednom tim istim putem. Jer tako sam još malo upoznao sebe. I zbog toga ti hvala!

Hvala što si mi pokazao da još uvijek osjećam, da sam još uvijek čovjek s emocijama, da se zapravo nisam promijenio! Znaš, pomalo sam počeo vjerovati u te izgrađene, artificijelne zidine. Počeo sam i sam sebe doživljavati onako kako želim da me drugi doživljavaju. Međutim, to nije ono što ja jesam. A ti si mi pomogao da ponovno postanem svjestan sebe. Na tome ti isto hvala! Beskrajno hvala!

Do sljedećeg pića, ostaj dobro. Ne podiži nove zidove. Ruši stare. Ne trebaju ti više. Moji? Moji napokon padaju, pretvaraju se u pijesak…

Lektura:  Nives Rog

Facebook Comments
Advertisements

Leave a Reply

This site uses Akismet to reduce spam. Learn how your comment data is processed.

error: Content is protected !!
%d bloggers like this: