Advertisements

Pokloniti nešto od srca

Predivan plavi džemper na sniženju? Ili možda ipak ove traperice koje bi mu savršeno pristajale? Saberi se! Tko još poklanja odjeću?! Možda mame i bake djeci i unucima, ali prijatelji si takve stvari ne kupuju. Što onda? Okvir s nekom našom fotografijom? Ma, molim te… To je već toliko isfurano da mi se lagano gadi. Dobro… Idemo dalje. Tumaram policama Müllera i tražim savršen poklon, kao i stotine drugih ljudi, naguranih sa mnom u ta četiri kata na Trgu bana Jelačića.

Ne pronalazim ništa što bi me oduševilo, što bih želio kupiti. Što zapravo tražim?! Nešto što bih i sam volio dobiti. Promatram ushićena lica koja pronalaze baš ono što žele: ogromnu šalicu za čaj jer osoba kojoj će je pokloniti voli piti čaj, neko veliko plišano stvorenje koje bi trebalo ličiti na medu, ali meni sliči na hrpu jeftine plastike i pliša, koja će stajati u kutu sobe i samo skupljati prašinu. Da, stolna lampa i nova maska za mobitel! To je pravi poklon… Nešto korisno, nešto što će osoba kojoj je poklonjeno koristiti.

Zastanem na sekundu, dok mi se vid muti od nedostatka kisika. Pred mojim očima, lica se i dalje izmjenjuju, praveći krugove po trgovini, kao da sudjeluju u nekoj sumanutoj utrci. Svako je nasmiješeno, ali u isto vrijeme i namrgođeno. Cijene. Istrošit ćemo se za praznike, kupujući nešto što će na kraju ionako ostati zaboravljeno negdje u nekom zakutku ili na nekoj od starih polica. Nešto na što ćemo tek povremeno skrenuti pogled, možda na tren zastati i hladnokrvno produžiti dalje.

Odlazim. Spuštam se pokretnim stepenicama prema prizemlju i izlazim na oštar prosinački zrak. Odlazim u Namu i kupujem konce. Dvije i pol kune za dva ili tri metra. Bijela – jer mi treba dobra baza. Kričavo zelena – jer je to boja koju voli. Ljubičasta – jer se dobro slaže sa zelenom. Uzimam još tamnozelenu i dvije ili tri nijanse ljubičaste. I crnu – jer će mi trebati i nekakve konture. Izlazim iz robne kuće s dvadesetak kuna manje u svome novčaniku.

Jedva da sam stigao kući, a već sam se zatekao kako sjedam na kauč, palim laptop i pokrećem novu epizodu serije koju trenutno pratim.

Vadim konce iz ruksaka, slažem ih na krevet i od svake hrpice odrežem otprilike metar. Zajedno, vežem ih u čvor koji će toliko značiti. Slažem ih. Izvana bijela, zatim jedna crna pa naizmjenično zelene i ljubičaste, do sredine. Simetrično slažem i drugu stranu.

Prvi konac, prvi čvor. Prvi konac, drugi čvor. Drugi konac, prvi čvor. Drugi konac, drugi čvor. I tako dalje. Čvor po čvor, pod mojim prstima nastaje oko tri centimetra debela narukvica. Ne žurim se, imam vremena. Pazim na svaki čvor, svaki je potez odmjeren.

Ne smiješ prejako zatezati jer će uzorak ispasti nepravilan. Ne smije biti ni prelabav jer opet neće valjati. Jednim okom pratim seriju, dok drugim pažljivo promatram položaje čvorova i koji konac dolazi na red. Završavam je u jednome danu. Odmjerim joj duljinu, ocijenim da je u redu pa napravim završni čvor. Odrežem višak konaca, malo ju poravnam, probam kako sjeda na ruku i odlažem ju na stol.

Da, to će biti puno bolji poklon. Nešto što sam izradio svojim rukama. Nešto u što sam utrošio trud i svoje vrijeme. Nešto što će ga podsjećati na mene. Taj maleni poklon vrijedi neusporedivo više od onog plišanog mede ili maske za mobitel. Nije funkcionalan, ali je nešto što je izrađeno sa srcem, s namjerom da bude poklonjeno. Nije ništa skupocjeno, ali zbog toga nije manje vrijedno. Ne, upravo suprotno, ovakav poklon nešto je najvrjednije na svijetu. On je sama srž darivanja. Predajući ovu narukvicu u tuđe vlasništvo, s njome dajem i dio sebe. Izrađujući je, utkao sam samoga sebe u to tkanje, koje će, nadam se, osoba kojoj je namijenjeno nositi na ruci.

Napravio sam nešto jedinstveno na svijetu. Svaka je različita. Nikada nisam napravio dvije iste narukvice i nikada vjerojatno neću. Svaka je posebna. I svaka je odraz mene. Darujući je, svjesno ti poklanjam dio sebe. Zauvijek. Dajem ti nešto što ti nitko drugi ne može dati. Komadić sebe, svog srca. Da me se sjetiš i da se sjetiš da si voljen, da je nekome stalo do tebe. Da imaš nekoga na koga se možeš osloniti. Darujem ti ju da ti zagrije srce kada to nitko drugi ne može. Da se osmjehneš kada ju vidiš. Poklanjam ti nešto što je meni važno jer jedino ti tako mogu pokloniti sebe.

Moji pokloni svoje mjesto nikada neće pronaći na policama supermarketa. Ne volim komercijalizaciju, ne sviđa mi se potrošačko društvo.

Ne volim grandiozne fame koje se stvaraju oko božićnog darivanja. Volim male, slatke darove, koji imaju dušu. Darivanje nije i ne smije biti davanje nečega što je nekome potrebno. Darivanje pripada najosobnijim gestama na ovome svijetu. Uvijek darujem ono što je meni važno, ono što predstavlja mene. Najviše se razveselim kada takav poklon i meni bude poklonjen. Tek tada znam da me netko zaista voli i cijeni. Tek tada vidim koliko sam nekome važan.

 

 

Lektura: Nives Rog

Facebook Comments
Advertisements

Leave a Reply

This site uses Akismet to reduce spam. Learn how your comment data is processed.

error: Content is protected !!
%d bloggers like this: