Advertisements

Reci mi… Mirna luka ili neobuzdani plamen

Nisam znao da će doći do ovoga. Nisam se tome nadao niti sam to priželjkivao, no život ima tu ružnu naviku, staviti te u situaciju iz koje nemaš izlaza, barem prividno. Danas sam postao svjestan takve situacije. Postalo je jasno da stojim pred nemogućim izborom. Moram odlučiti. Moram odabrati jednu od opcija, a da ni sam ne znam koja je za mene bolja.

Imaš pravo, lažem se. Sam sebe. Pokušavam se uvjeriti da su obje opcije podjednako dobre, da ću u objema pronaći sreću, dok, zapravo, pravu, istinsku sreću – onu koju odlikuje samoostvarenje i potpuno uživanje u životu, mogu postići odabirom samo jedne. Druga će, istina je, donijeti sreću, ali onu vrstu sreće koju se skupo plaća, iza koje ostaje bol i razdor u duši. Ipak, ta opcija donosi sreću zbog koje vrijedi živjeti.

Danas stojim na raskrižju. Zbunjen situacijom koja me snašla, nemoćan pred izborom kojeg moram napraviti. Vidiš, mogu poći s tobom. Mogu te odabrati, potpuno ti se prepusti i dozvoliti ti da me povedeš svojim putem. Mogu. I želim.

A opet, ne mogu i ne želim. Zašto želim? Jer je s tobom sve intenzivno. Jer je jedan tvoj pogled dovoljan da mi izgradi krila i vine me u nebo. Zbog njega se mogu osjećati najvažnijom osobom na svijetu, ali je, isto tako, tvoj pogled u stanju ubiti me.

S tobom bih osjećao život, s tobom bi mi trenuci bili avantura. Svaki novi dan bi bio izazov, a tvoja blizina uzrok mog ubrzanog pulsa. Tvoja snaga i odlučnost bili bi moja hrana, a tvoj prepredeni osmijeh u meni bi budio nešto divlje. Da, već si jednom to učinio. S tobom bi život postao divlja buktinja, u kojoj bismo zajedno izgarali. Gorjeli bismo svake večeri sve snažnije, svakim danom sa sve više žara. Živjeli bismo punim plućima i utapali se u valovima životnog zanosa.

Sve dok…

Sve dok vatra ne bi izgorjela, dok se žar ne bi pretvorio tek u hrpicu pepela. Jer… Sve što se pretvori u buktinju, prije ili kasnije, mora izgorjeti. Što snažnije gori, to je trenutak u kojem ćemo se pretvoriti u pepeo bliži. Što je vatra snažnija, to joj prije dođe kraj. I ti i ja to znamo. Znamo da izgaranje života donosi tragičan kraj. No, u tom nas trenutku ni za što nije briga, pa tako ni za mogućnost da ćemo se već sutra probuditi potpuno hladni, istrošeni.

Rekao sam ti da takva sreća nosi visoku cijenu, cijenu koju ću zasigurno morati platiti. Ta šačica pepela što ostaje nakon ivanjskih baklji – to je cijena koju sam u ovom trenutku, doduše, spreman platiti. Ne znam hoću li sutra biti. Zato i jesam na raskrižju. Jer ne mogu znati što će sutra biti, stoga, koliko god želim iskusiti buktinju, isto toliko želim i sigurnost, mirnu luku koja neće skrivati iznenađenja, koja će nuditi jednostavan, smiren život, u kojem neću biti prisiljen riskirati.

On mi može ponuditi ono što ti nikada nećeš moći. Sigurnost. Dom. Mjesto na koje ću se uvijek moći vratiti, na kojem će me uvijek netko dočekati. Ti si lutalica, s tobom je život avantura.

Uz njega ću se uvijek probuditi opušten, on je netko s kim ću u miru piti prvu jutarnju kavu. S njim nikada neću biti na opasnom ledu i upravo ću ga zbog toga voljeti. Jer će mi pružiti sigurnost. S njim će mi dani biti slični, ali baš zbog te rutine, bit ću sretan. Zavoljet ću jedno doba dana koje će se ponavljati i željno ću ga iščekivati već s prvim zrakama sunca.

Dakle, on će mi ponuditi sigurnost, dok mi ti nudiš avanturu. Što ja želim? Pomalo od oboje. Svaki dan nešto drugo. Mirno ispijanje jutarnje kave. I divljanje po autoputu. I mirne večeri uz dobre filmove. Navale adrenalina i strastvene poglede. Čvrste zagrljaje, ali i ludi smijeh.

Zato danas stojim na raskrsnici života i pitam se kojim putem krenuti. Izabrati tebe ili njega? Svakoga dana polako tinjati ili izgorjeti u trenu? Što je bolje? Što od tog dvoje ima više smisla? Ima li, zapravo, išta od toga smisla? Mogu li uopće izabrati? I hoću li kasnije žaliti?

Naravno da hoću. Svakoga dana. Što god da izaberem, uvijek ću se pitati bi li bilo bolje da sam odabrao ono drugo skretanje. Zato je danas dan nemogućih odluka. Zato danas ne znam što ću sa sobom. I zato me danas izjeda tjeskoba. Jer osjećam da moram odlučiti, a nikada nisam znao donijeti ispravnu odluku, uvijek bih sabotirao samog sebe. Uvijek se javi sumnja, uvijek se pitam što bi bilo da sam odabrao drugačije.

Oduvijek volim otvorenu, neobuzdanu vatru emocija, no u njoj prečesto izgorim. Znam da ću, ako se pretvorim u hrpicu pepela, nekako opet ustati. No želim li toliko riskirati? Želim li zaista platiti toliku cijenu za tek šačicu uspomena koje ćeš mi ostaviti? Ili ću poput kukavice odigrati sigurnu partiju i odabrati put na kojem ne mogu biti povrijeđen? Ili ipak mogu, no u mnogo manjoj mjeri?

Što ću odlučiti? Ne znam. Ne još. Mada slutim… Znaš da ću poći za tobom. Uvijek pođem. Uvijek me zavede snaga tvojeg bića i karizma kojom zračiš. Zavedeš me i pretvoriš u pepeo.

On to nikada ne bi učinio. No, što ako ja to učinim njemu, što ako jednog dana odlučim da mirna luka ipak nije za mene i – odem? Hoće li se zidovi ove zlatne kule srušiti? Hoću li uništiti nekoga samo zato što mene ne drži mjesto?

Kako da izaberem? Reci mi – ima li izlaza iz ovog labirinta?

 

 

Lektura: Nives Rog 

Facebook Comments
Advertisements

Leave a Reply

This site uses Akismet to reduce spam. Learn how your comment data is processed.

error: Content is protected !!
%d bloggers like this: