Advertisements

O Daxu, koji je došao s kišom

Sjećam se da je došao s kišom. Pratile su ga guste, sitne kapi, one prve jesenje, dosadne, umorne kiše. Kasnio je, što mu je bio običaj. Čekao sam. Stajao sam tamo na Trgu, negdje pored konja, nervozno pogledavajući na sat. Bez kišobrana. Izlazeći iz stana, pogrešno sam procijenio guste oblake, ustvrdivši kako danas kiša ipak neće padati. Pogriješio sam. Nema veze, ionako ne pada baš tako jako.

Zapravo, godilo mi je. Sitne kapi koje ti se zabijaju u lice ponekad znaju donijeti toliko potrebno olakšanje. Ta godina, koja je sada miljama daleko, bila je izuzetno teška. Godina je to u kojoj mi se život izvrnuo naglavce, u kojoj više ništa nije bilo kao prije. Činilo se kao da sam se jednog jutra probudio i zakoračio u neki drugi život. Život koji je sada moj, ali kojeg nisam ja izgradio.

Osjećao sam se kao da ga je netko postavio ovamo za mene, dodijelivši mi određenu ulogu koju moram igrati. Ulogu u kojoj se nisam snašao, koju nisam osjećao i koja mi, izgleda, nije pristajala. Žuljalo me to odijelo odraslosti koje je život skrojio oko mene. Trudio sam se skinuti ga i ostaviti obješenog u ormaru, dok konačno ne budem spreman obući ga i zakoračiti u svijet kao odrastao, izgrađen čovjek.

Možda sam se potajice nadao da će kiša isprati taj miris odraslosti, odgovornosti koju moram preuzeti nad svojim životom, i tako me vratiti u bezbrižno djetinjstvo prošarano dječačkim brigama i nestašnim osmjesima.

Hladnoća kišnih kapi već mi se uvukla u obraze, kada sam u daljini zapazio osmijeh koji je mogao pokidati mračne oblake. Taj nestašni osmijeh dolazio je s kišom, no kasnije ću otkriti da je sa sobom donio sunce. Sakrio ga je u grudima, kako ga sivilo teških oblaka ne bi moglo sakriti. Poluduga smeđa kosa, vlažna od kiše, skupila se u tanke pramenove, dodajući još malo nestašnosti na zaneseni osmijeh, koji se probijao kroz sivilo tog subotnjeg poslijepodneva.

Nisam ni slutio da će me upravo taj osmijeh pratiti godinama nakon tog prvog, i jedinog, susreta. S vremenom će postati oaza mira u koju ću svraćati kada mi svijet krene gubiti smisao. Postat će simbol istinske sreće, koji će me podsjećati da svako nevrijeme mora proći i da će sunce uvijek rasparati sumornu melankoliju kojoj se ponekad znam predati.

Zvao se Darko, no ja sam ga volio zvati Dax. Sviđao mi se taj nadimak. Pristajao mu je. Bio je niži od mene, stariji, no još uvijek dječački nastrojen. Mudar i drag. Nestašan, ali i ozbiljan, kada je to morao biti. Bio je… Uravnotežen. Bio je sve što sam ja tada želio biti. Bio je sve čemu ja još uvijek težim.

Nisam ni sanjao da će mi nadimak koji sam mu poklonio, vratiti, tvrdeći da meni pristaje bolje no njemu. Bio je njegov, stvoren za njega. Trebao ga je zadržati, no umjesto da ga prihvati, kao što se inače čini s poklonima, on ga je odlučio pokloniti vlasniku – meni. Bila je to pomalo neobična pogodba – jedna od onih u kojoj zapravo niste sigurni što vam se točno odigralo pred očima. Nekako je sve ostalo visjeti u zraku, pa tako i nadimak koji će u ne tako dalekoj budućnosti postati nešto što me određuje, nešto čime se ponosim.

Tog kišnog poslijepodneva, na Trgu, započelo je nešto što ću se truditi shvatiti idućih nekoliko godina. Tada je krenulo. On, tek jedan od mnogih, bio je upravo ono što mi je trebalo. Pokret. Početak. Pokazao mi je da odijelo odraslosti nije nešto što me treba sputavati. Ne, nisu to okovi koji će me zatvoriti u tamnicu obaveza i ozbiljnosti. To je, iznad svega, ipak samo odijelo. A svi znamo da odijelo ne čini čovjeka. Znam da ga po potrebi mogu skinuti, no i u njemu mogu zakoračiti u svijet mašte i ponovno doživjeti razigrani povjetarac koji mi prolazi kroz kosu.

Želio je da napišem nešto za njega. Ne pismo. Priču. Ne o njemu, ali za njega. Godinama sam pokušavao. Još uvijek postoji radna verzija te neke priče koju sam krenuo pisati, prije gotovo devet godina. Vraćam joj se iz godine u godinu. Promijenim naslov, pa dodam poneki redak, međutim, uvijek joj nešto nedostaje. Nikada nisam u potpunosti zadovoljan jer on zaslužuje nešto posebno. Zaslužuje najbolje što mu mogu dati, a ta priča to još uvijek nije. Možda će jednoga dana biti, a možda je nikada neću dovršiti. Sasvim je izvjesno da nikada neću u potpunosti biti zadovoljan ishodom. Ipak, danas sam joj konačno odredio naslov: Čovjek koji mi je poklonio sunce.

Jer to je on. Onaj koji je došao sa suncem u grudima, kada je lijevala kiša. Pokisao, no ipak nasmiješen. Pravi Dax. Prvi Dax. Onaj koji mi je pomogao da postavim temelje svog života. Onaj zbog kojeg sam po prvi puta – razlio riječi.

Onaj čiji ću osmijeh vječno pamtiti i čije ću sunce brižno čuvati. Ne znam hoće li ikada saznati što je učinio za mene, koliki je preokret uzrokovao, no nadam se da hoće jer, ipak, zaslužuje znati.

Sunce je sada u mojem srcu, na sigurnom. Ako ga ikada poželiš natrag, sada ti ga mogu vratiti. Sada imam vlastito, koje se rodilo iz tvojeg. I na tome ti hvala. Beskrajno hvala!

Danas sam ja Dax. Ne više onaj Dax koji sam bio, no ipak – Dax. Dax, koji i dalje raste i razvija se. Dax kojeg si ti stvorio.

 

 

Lektura: Nives Rog

Facebook Comments
Advertisements

Leave a Reply

This site uses Akismet to reduce spam. Learn how your comment data is processed.

error: Content is protected !!
%d bloggers like this: