Advertisements

Jel’ i tebe zajeb’o sudija?

Ima jedna stara izreka, duboko ukorijenjena na Balkanu… Kaže ona ovako: „Igrali smo dobro, ali zajeb’o nas sudija.“. Jesi li ju ikada čuo? Jesi li ju koristio? Je li i tebe katkada zajeb’o sudija? Događa se to iz dana u dan; vlastiti neuspjeh opravdavamo spletom okolnosti na koje (u službenoj verziji priče, onoj koju dajemo drugima) nismo mogli utjecati. Uvijek su nam drugi krivi. Uvijek se desi nešto što je nenadano doletjelo iza ugla, neka nepravda ili netko tko nas ne voli. Nikada ja nisam kriv. Uvijek je kriv netko drugi.

Izgleda da je u mentalitet ljudske vrste ugrađen poseban zaštitni mehanizam. Kako godine odmiču, sve mi se više čini da je ljudima teško otvoreno priznati poraz. Teško je suočiti se s istinom i priznati, najprije sam sebi, a zatim i drugima, da nisi najbolji, da ne stojiš na vrhu. Zaista, čovjek se uvijek suočavao s tom velikom frkom oko ponosa – kako sam sebi priznati da si pogriješio?! I kako stati pred drugog čovjeka i reći da više nisi najbolji (ako si to uopće ikada bio)?!

Mogu li izaći pred svoju majku, oca, prijatelja, kolegu ili šefa i jednostavno reći: „Nisam uspio.“? Reći da je bilo boljih i jačih od mene, da nisam najbolji u svom poslu, koji god to posao bio? Nevažno je koliko sam se približio vrhu – ako nisam stao na tron i ako nisam bio najbolji, sav moj trud ne vrijedi ništa.

No, gdje je u svemu tome problem? Zašto bih morao biti najbolji? Zašto bi baš naš tim morao osvojiti svjetsko prvenstvo ili zašto bih baš ja morao biti najbolji student u generaciji?

Živimo u svijetu u kojem je iz dana u dan konkurencija sve veća, sve krvoločnija. Teško je održati se na bilo kojem polju. Teško je biti konkurencija drugima, a kamoli stajati na vrhu. Tjeraju nas da budemo najbolji. Od nas se očekuje da budemo majstori u onome što radimo jer danas ili si sve ili ne značiš ništa. Više nema sredine, koja bi tolike usrećila. Pobijedi ili umri – to je moto po kojem se danas živi. Moto po kojem se i… Umire.

Po čemu sam baš ja taj koji je poseban? Onaj koji će biti najbolji? Možda nisam prosjek, možda zaista jesam bolji od toga, no jesam li zaista najbolji? Nisam… Realno, iskreno, nisam, ali moram biti jer to društvo zahtjeva od mene. Kako mogu izaći nekome pred oči i reći da sam tek prosjek? Priznati da postoje jači, bolji, snažniji od mene?

Postići drugo mjesto na maratonu ljepši je izraz za izgubiti trku. Nije, i mi znamo da nije, ali u našim očima jest. Oči ovog naroda ne priznaju ništa, osim pobjede. Ne opraštaju poraze. Slavimo snagu, udaramo se u prsa kada smo prvaci. Kada nismo, tražimo izlike, umjesto da budemo zadovoljni sa svojim uspjehom jer biti drugi, treći, pa čak i četvrti, znači ostaviti za sobom cijeli niz drugih natjecatelja. Ne! Ako nismo prvi, za to ćemo uvijek naći izliku. Ja prvi, a za mnom svi ostali.

Uvijek će se poklopiti splet takozvanih nesretnih okolnosti u kojem će jedan igrač baš tjedan dana prije utakmice vrlo nezgodno pasti i natući skočni zglob ili će pak sudac baš u ključnom trenutku dosuditi faul za koji je čitav stadion ocijenio da to nije. Je li zaista bio faul? I je li zaista cijeli stadion vidio da je sudac pogrešno dosudio? Ili su to samo floskule kojima nastojimo opravdati svoje nedostatke, svoj loš dan?

Najbolji način za stvaranje izlike kojom pravdamo vlastiti neuspjeh upravo je korištenje općeprihvaćenih činjenica, čiju istinu ne moramo posebno dokazivati. Činjenica koje to u stvari nisu. Koristimo floskulu – svi su to vidjeli. Svjesno lažemo, ali stvaramo osjećaj da je krdo na našoj strani pa takva laž bude prihvaćena kao istina.

Tako su, recimo, svi vidjeli da je sudac očito na trenutak oslijepio i to baš prije nego je dosudio faul jer nije to bilo namjerno, ta samo ga je malo očešao. Da.. Tako ni ja nisam kriv jer sam pao ispit. Zbilja, umalo sam ga položio jer falio mi je taj jedan čuveni, božanski bod koji me dijelio od dvojke. Baš taj jedan bod bio bi dovoljan za ostvarivanje prava na prolaznu ocjenu. Naravno, neki tamo ogorčeni asistent nije mi dao taj toliko potreban bod. Jer me ne voli, jer sam mu se zamjerio i, naravno, jer je prepotentna budala. A što je sa mnom? Ma, ja sam samo jadan student koji svim silama nastoji položiti ispit, a svi oko mene se trude da mi to ne pođe za rukom.

To je zapravo srž svega: ako već nisam uspio, onda moram odigrati ulogu žrtve. Jer na ovim prostorima, za neuspjeh nikada nismo krivi sami. Da se nas pitalo, bili bismo prvaci svijeta i svaki student bi diplomirao s odličnim uspjehom. Svi bismo mi bili magna cum laude. Međutim, uvijek se nađe neki kreten koji ono magna prebriše pa ti ostaje tek nekakav prosjek. To je onaj ćoravi sudija koji nas je zajeb’o na početku ove priče.

Dobar je taj neki sudija… Uvijek sebe možeš pravdati njegovom glupošću. Izlika koja će uvijek upaliti. Izvlačenje koje je postalo normalnim u ovom modernom svijetu. Način na koji možeš opravdati poraz, bez da na sebe naneseš ljagu. Ionako, nije važno koje si mjesto zauzeo u ukupnom poretku. Važan je tvoj statusni simbol. Važno je da si još uvijek najbolji, iako se sve urotilo protiv tebe, tako da na kraju nisi mogao bolje. Da, i dalje si najbolji pred svojim narodom, prijateljima, rodbinom. I dalje si kralj estrade ili sporta, unatoč tome što na nekom natjecanju nisi osvojio pehar.

Ne, nije bilo boljih od tebe. Nije do tebe što si izgubio. Što ćeš, ne možeš se boriti protiv onih kojima je cilj osujetiti tvoj put prema zvijezdama. Ti si samo žrtva okolnosti. Ti si nevini borac kojemu su drugi podmetnuli nogu. Narod to prepoznaje. Narod te zbog toga još više voli. Jer svi ćemo zaštititi paćenika i slaviti pobjednika. Ako priznaš da nisi dovoljno dobar da bi bio na tronu, narod će ti okrenuti leđa, zato je bolje da krivac za neuspjeh bude sudija, nego ti, mali čovjek protiv kojeg se sve urotilo.

Dobar izgovor zlata vrijedi, kaže još jedna stara izreka. Opravdanje se uvijek može pronaći. Racionalizacija je majka svakog opravdanja. Svatko od nas ima svog sudiju na kojeg se vadi, nepobitna je činjenica.

 

 

Lektura:  Nives Rog

Ilustracije:  Tamara Vuk

Autor zahvaljuje grupi Dubioza Kolektiv na inspiraciji za ovaj tekst, koja, nepresušno, izvire iz pjesme “Kažu”.

Facebook Comments
Advertisements

Leave a Reply

This site uses Akismet to reduce spam. Learn how your comment data is processed.

error: Content is protected !!
%d bloggers like this: