Advertisements

Ožiljci s tvojim potpisom

Ponekad se zapitam jesi li mi trebao u životu. Jesam li od tebe ikada imao ikakve koristi ili je svrha tvog postojanja u mom svijetu bila uništiti me. Danas ne vidim ni jednu pozitivnu stvar koja bi proizašla iz odnosa s tobom. Ni jednu. Ono što vidim umjesto lijepih uspomena i dragih mi sjećanja, ožiljci su koji su ostali nakon tebe, rfane koje si otvarao, a koje sam dugo nakon tvog odlaska bezuspješno liječio.

Zastaneš li ikada i razmišljaš li o tome što si ostavio za sobom? Jesi li svjestan u što si me pretvorio, kakvim to očima danas gledam svijet, zahvaljujući tebi? Pomisliš li ikada da si ostavio trag u mom životu, da si uokvirio obrasce ponašanja kojih se još uvijek ne mogu otarasiti, koje želim izgubiti, zaboraviti i praviti se da nikada nisu ni postojali?

Ti si kriv. Da, baš ti. Posljedice tvojih postupaka još uvijek osjećam. One… Pa, još će mi neko vrijeme biti suputnici. Još uvijek utječeš na mene, mada sam te odavno ostavio u prošlosti – tamo gdje ti je, uostalom, i mjesto. Zbog tebe sam postao oprezan, nepovjerljiv. Ti si taj koji me istrenirao da prije svakog koraka provjerim nalazi li se na putu neka zamka, možda jedna od onih koje si mi uvijek postavljao. Jer, vidiš, s tobom je sve bila igra u kojoj možeš poginuti, napraviš li pogrešan korak. S tobom je sve uvijek bilo proračunato, svaki potez odmjeren, svaka riječ ugođena na način na koji je nije bilo moguće pogrešno protumačiti. Čak je i svaki pogled bio pomno promišljen.

Znao si postići ono što želiš, a svoje namjere nikada nisi otkrivao. Naučio si me tapkati u mraku, rukom posezati tek toliko koliko vidim u daljinu. Rizik nije bio prihvatljiva opcija jer u blefiranju si uvijek bio bolji od mene.

Ono što sada vidim, jest da zbog tebe više ne vjerujem drugima. Nisam opušten ni u jednostavnom, svakodnevnom razgovoru. Umjesto da uživam u tuđim riječima, gestama, izrazima lica, u njima tražim zamku. Zbog tebe provjeravam svaku riječ, svaki pogled shvaćam kao potencijalni napad, u svemu tražim skriveno značenje. Ne uživam, već vrebam oko sebe i tražim opasnost.

Pogodilo me to tek jučer, kada sam postao svjestan koliko si zapravo duboke ožiljke ostavio. On – toliko jednostavan čovjek. Toliko drag i simpatičan. Iskren, nasmiješen i nekako nježan. Sjedio je preko puta mene i podijelio sa mnom svoje trenutke, uz šalicu kave.

Da su karte bile drugačije posložene, mogao sam mu otvoriti dušu; riječi koje bih izrekao, on ne bi iskoristio protiv mene. Ipak, ja sam iza svake njegove izgovorene riječi – tražio tvoju sjenu. Svako njegovo posezanje za šalicom doživio sam kao distancu, kao predah od mene, umjesto kao novi trenutak uživanja. Nisam mogao biti svoj. Nije mi bilo ugodno. A trebalo je biti.

Poput divlje životinje u nepoznatom okruženju, nisam mogao ugasiti u mene ugrađene obrambene mehanizme, iste one koji su nastali zbog tebe. Nastojao sam ih obuzdati, tek da bih shvatio da su jači od mene. Eto, toliki si trag ostavio. Znaš, s tim se svakodnevno borim. Ponašam se poput ranjene životinje koja očekuje napad iza svakog ugla. I sam dobro znaš da će takvo biće, izbezumljeno od bola, ugristi čak i ruku koja mu pruža pomoć jer postoji, makar i neznatna, mogućnost da će biti povrijeđeno. I ne, neće gristi iz obijesti, nego iz straha od nove povrede.

Baš poput te ranjene životinje, i ja sam jučer grizao. Nesvjesno. Prikriveno. Podmuklo. Nisam htio. Nisam smio. Ipak, grizao sam. Tek danas, nakon prospavane noći, to vidim. Nekoga tko to apsolutno nije zaslužio postavio sam u nezavidan položaj. Nije imao loše namjere, zaista nije. Samo je htio podijeliti dio svog vremena sa mnom. Upoznati se. Pronaći zajedničke teme, interese, možda s vremenom sklopiti novo prijateljstvo. Zbog tebe, sada je sve to dovedeno na tanak led unutarnje borbe. Zapravo, ja sam to učinio, ali ti si, neporecivo, bio okidač.

Danas, ne mogu se i ne želim oteti sarkazmu. Hvala ti što si me, gazeći, sustavno uništavao. Hvala ti na tome što ponovno moram učiti obrasce ispravnog ponašanja jer, tvojim utjecajem, moji su se dugo stvarani okviri izobličili. Hvala ti što svugdje tražim zamke jer se bojim da ne naiđem na tvoju sjenu, na drugog tebe. Hvala ti što si mi srušio vjeru u iskrenost, u neiskvarene duše.

I naposljetku, hvala ti na ožiljcima koje još uvijek skrivam debelim slojevima odjeće.

No, ipak, tko zna, možda ću ih uskoro nositi kao ukrase…

 

 

Lektura:  Nives Rog

Facebook Comments
Advertisements

Leave a Reply

This site uses Akismet to reduce spam. Learn how your comment data is processed.

error: Content is protected !!
%d bloggers like this: