Advertisements

Rođen u središtu oluje

Rekla mi je da sam rođen u središtu oluje…

Tu jednu, jedinu rečenicu, izrekla je nakon duge šutnje za koje sam plovio beskrajnim prostranstvima njenih tamnosmeđih očiju. Nisam razumio što mi pokušava reći. Nisam se ni trudio razumjeti. Bio sam previše zaokupljen činjenicom da više ne moram odvraćati pogled u stranu kada se njene oči susretnu s mojima. Obično su drugi bili ti koji bi skretali pogled u stranu kada nam se oči sretnu, ali ja sam bio taj koji nije mogao izdržati njen pogled. Sve do sada – do ovog presudnog trenutka.

Bio sam toliko ponosan na sebe i svoje postignuće da mi ni u jednom trenutku nije palo na pamet da za nj možda nisam zaslužan samo ja. Nije se bunila, pustila me da likujem.

Vjerujem da je to bio prvi put da me vidi sretnog. Ne potpuno, iskreno sretnog kao što je sretno nevino dijete dok trči zlatnim poljima u kolovozu i uživa u zrakama popodnevnog sunca koje mu griju leđa i lome se na pramenovima kose što se vijori na povjetarcu, ali ipak – donekle sretan. Možda ju je to i zabavljalo. Sama činjenica da sebi dodjeljujem sve zasluge, bez ikakve sumnje da je u cijelom tom činu možda i ona sudjelovala. Ne znam kako mi tada nije palo na pamet da ju mogu pogledati, gledati u oči dovoljno dugo da se u njima izgubim, zato što mi je ona to odlučila dopustiti.

Divio sam se njenim očima; tako dubokima, na trenutke tamnima, gotovo crnima. Još je uvijek skrivala nešto u tim njihovim dubinama. Ipak, dopustila mi je ulaz. Pustila me preko kućnog praga u hodnik, zatim u kuhinju, kroz koju je vodio prolaz do dnevnog boravka. Vrata prema spavaćoj sobi i nekim drugim, meni nepoznatim prostorijama, ipak su ostala zatvorena. Pokušao sam otvoriti jedna od tih vrata. Teška, okrugla, već pomalo oronula mjedena kvaka, savršeno je ležala u mojoj maloj šaci desne ruke. Zakrenem kvaku, dogodi se ništa. Čudno. Pokušam opet. Kvaka se u mojoj ruci zaista okretala, ali vrata se nisu otvorila. Očekivao sam da će biti otključana.

Vrata bez ključanice koja se ne daju otvoriti. Mora da su se zaglavila. Još uvijek držeći kvaku u šaci, desnim sam ramenom sasvim polagano nasrnuo na njih. Pomakla su se za koji milimetar i isti tren se vratila u prvotni položaj. Nasrnuo sam još jednom, ovog puta snažnije. Rame dotakne vrata, a rukom prostruji snažna bol. Ruka mi gori, kvaka se odjednom užarila. Toliko je vruća da je moram pustiti. Ruka me peče kao da sam ju položio na užarenu ploču štednjaka. Bol se širi sve do podlaktice.

Uhvatila je oštri pramen svoje duge smeđe kose koji joj je padao preko lica i jednim ga pokretom sklonila iza uha. Trznuo sam se. Pogledam desnu ruku; još me uvijek peče, ali na njoj nema vidljivih opekotina. Perzistencija osjeta. Poznata mi je ta pojava, no ne vidim kako je moguće da osjećam fizičku bol, ako se ništa od onoga nije stvarno dogodilo. „Proći će.“ – rekla je zamišljeno promatrajući moju ruku, nakon čega je otpila mali gutljaj velikog cappuccina.

Naučio sam s vremenom da se sjećanjima ne može vjerovati, barem ne u potpunosti. Pamtim da je rekla: “Proći će.“ – dvije jednostavne riječi, izgovorene vrlo hladno, bez emocija, samo zato što se nešto moralo reći kako bi se popunila neugodna tišina koja je vladala dok sam blijedo zurio u svoj dlan, osjećajući kako peče kao da u njemu stišćem žeravicu. Zapravo, rekla je oprosti.

Ta jedna riječ, jedva je čujno kliznula s njezinih usana, koje gotovo da se nisu pomakle. Nikada nisam mogao dohvatiti njene emocije. Gotovo uvijek je djelovala hladno, suzdržano, mislima negdje miljama daleko. Zato sam i oprosti zamijenio s proći će. Više je odgovaralo slici koju je gradila, onom liku kojeg se sjećam. Sjećam se da je kava koju smo toga dana pili bila zaista dobra – kremasta, punog okusa, savršeno gorka, s dovoljno čvrste pjene da dodatno ojača teksturu i ostane zapamćena.

Tih sat vremena koje smo podijelili trajalo je vječno. Nisam se želio rastati s njom. Ona je, pak, uvijek tvrdila da su rastanci neizbježni. Svi ih doživimo, preživimo i nekako krenemo dalje. Čak i kada nismo spremni za njih. Ono što tada nisam vidio jest da je bok koje smo si rekli odlazeći iz kavane, svatko svojim putem, zapravo bilo zbogom koje smo prešutjeli. Posljednje riječi koje smo si u stvarnom životu izgovorili. Viđao sam je i kasnije. Zapravo, nisam.

Viđao sam neku drugu verziju nje. Suzdržanu, mutnih očiju, često uprtih u pod ili pak negdje u stranu. Više ne onako hladnu i sjetnu kao toga dana, ali zato tužnu, s velikim kamenom u grudima. Skoro sam mogao namirisati njeno razočarenje, mada nikada nisam dokučio čime je točno razočarana.

Otada, pa sve do danas, kada ju više ne viđam, često mi luta mislima. Pojavi se sasvim nenadano, prošeta mojim umom i nestane kako je i došla. Uvijek sa sobom donese miris svježe pripremljene kave iz caffe aparata, koji samo na tren ispuni prostoriju. U kosi joj ponekad osjetim miris cimeta. Nikada cimet nisam povezivao s njom, ali nekako pristaje njenoj oštroj smeđoj kosi koja je često bila neukrotiva, unatoč naporima koje je ulagala da je obuzda. Uvijek smirena, ozbiljna lica na kojem su se caklile dječje oči pune radoznalosti, s jedva vidljivim titrajem osmijeha u desnom kutu usana. S godinama su sve te slike počele blijedjeti pa mi je na kraju od nje ostala samo jedna uspomena. Jedna jedina rečenica: “Ti si rođen u središtu oluje.

Nešto što sam svih ovih godina zanemarivao. Nešto čije pravo značenje tek počinjem otkrivati.

 

 

Lektura: Nives Rog

Facebook Comments
Advertisements

Leave a Reply

This site uses Akismet to reduce spam. Learn how your comment data is processed.

error: Content is protected !!
%d bloggers like this: