Advertisements

Na korijenju prošlosti

Zašto sam mislio da će buđenje u novom gradu biti nešto posebno? Zašto sam pomislio da ću se ovdje, gdje sam sada, kada se probudim s prvim zrakama toplog ljetnog sunca, odjednom postati nova osoba, da ću za sobom ostaviti sve što sam dosad bio i da ću odjednom krenuti ispočetka? Zašto bi promjena okoline donijela išta od onoga što sam mislio da će donijeti?

Bilo bi tako dobro da je život tako jednostavan… Skupiti to malo stvari koje nazivaš svojima, potrpati ih u stari, prašnjavi kofer, koji već predugo spava na dnu ormara, kupiti jednosmjernu kartu za neki novi grad, neki drugi svijet, i ostaviti za sobom sve što te sputava. Bilo bi… Proglasiti mjesto u kojem sam dosad živio, u kojem sam proveo velik dio svog života – grobljem prošlosti i hladnokrvno ga zamijeniti nesputanim poljima budućnosti. Bilo bi… Sići s autobusa i otkrivati novi grad, onaj koji sam učinio svojim odredištem,  kako bih ponovno izgradio sebe.

Da će biti tako, bila su samo pusta nadanja. Nadao sam se da ću moći reći dosta, okrenuti novi list i započeti novu priču. Zaboravio sam, međutim, da, poput drveta koje je godinama raslo u visinu, i ja pod zemljom krijem isuviše razgranatu mrežu korijenja. Jer, vidiš, kao ni biljke, ni mi nismo samo ono što oko promatrača vidi. Ne, mi smo toliko više.

Ono što vidiš iznad zemlje tek je jedan dio moje osobnosti – onaj koji je izložen svijetu. Onaj drugi, onaj koji je nastajao svih ovih godina, kojeg je svijet brusio, gnječio i oblikovao, sakriven je duboko pod zemljom, pretvoren u korijenje koje će me uvijek vezati za mjesto u kojem sam odrastao, a koje me i u najvećoj mjeri oblikovalo.

To korijenje nikada neću moći ostaviti za sobom, ono će me uvijek vraćati u krajeve iz kojih sam krenuo, uvijek će me nemilosrdno vući nazad. Jedan dio ove zbrke vući će me i k tebi. Shvatio sam to danas, šećući meni nepoznatim ulicama, otkrivajući nove prečice i slijepe ulice, dok sam pokušavao pronaći miran kutak u kojem bih mogao popiti dobru popodnevnu kavu.

Pokušao sam stvoriti novog sebe, neku novu dušu koja će nastaniti ovo tijelo, koje je još jučer živjelo u nekom drugom mjestu. Pokušao sam. Međutim, umjesto da stvorim novo lišće nad zemljom, osjetio sam kako me nevidljivi lanci, kojima sam nekoć davno okovan, svakom minutom sve jače povlače nazad. Korijenje… Ono isto koje me dosad držalo čvrsto na mjestu, koje je iscrtalo konture ličnosti kojima sam se donedavno ponosio, nije me puštalo.

Mogao sam stvoriti nešto novo, ali to nije bilo ono što sam zaista želio. Želio sam prošlost ostaviti za sobom, potpuno ju izbrisati, zaboraviti tebe i sve što je s tobom došlo. Ljubav. I bol. Tugu, kao i beskrajne trenutke sreće. Sve sam to želio ostaviti za sobom. Želio sam da se nikada nije dogodilo i da nikada nisi ušao u moj život. Želio sam te zaboraviti, prekrižiti, otpisati, odrezati taj komad života i spaliti ga na putu prema novom gradu.

Podsjetilo me nešto, izdajnički, da prošlost nikada ne možeš izbrisati. Možeš je, doduše, pokušati zaboraviti. Možeš pokušavati koliko god hoćeš. Možeš u to uložiti gomilu truda, no znaš što? Nikada u tome nećeš uspjeti. Možeš preseliti u novi grad, drugu državu, otputovati na neki nepoznati ti kontinent, no lanci prošlosti uvijek će te vezati za ono što si nekada bio, iz dana u dan će te podsjećati da srž tvojeg postojanja nije ono što si danas, već sve ono što si bio jučer. Ipak, ono što si danas, odredit će ono što ćeš biti sutra.

Ovaj grad mi je to otkrio. Dok bježiš iz grada u grad, nastojeći pokrenuti nešto u svome životu, ne bježiš ni pred kim drugim, doli pred samim sobom. Pokušavaš starog sebe ostaviti na onom mjestu s kojeg si otišao, pokopati ga u slijepim ulicama u kojima si proveo djetinjstvo.

Pokušao sam te ostaviti na trgu na kojem smo se upoznali, na mjestu koje je od tog dana bilo neraskidivo vezano uz tvoje biće. No, lanci, ti prokleti okovi prošlosti, tako su me snažno povukli natrag da me čak i tijelo zaboljelo.

Ne mogu te zaboraviti niti te napustiti. Ne mogu te ostaviti. Izgleda da ću vječno biti vezan uz tebe, u ovom ili onom obliku. Više ne postoji pitanje mogu li te ostaviti u prošlosti. Odavno sam dobio odgovor – uvijek ćeš biti uz mene, u svakom trenutku mog života. Nosim te u srcu – istom onom koje si nekada posjedovao, a zatim mi ga vratio u komadićima.

Netko kao ti se ne zaboravlja jer na srcu vješto ostavljaš ožiljke. Meni, koji sam ih zadobio, meni preostaje samo jedno – naučiti živjeti s njima, iskoristiti ih kao korijenje koje mi daje snagu, no ipak im onemogućiti da postanu okovi koji me vežu za prošlost; ići naprijed i graditi nove snove, no nikada ne zaboraviti tko sam bio i što me odredilo kao čovjeka. Kretati se u zajedništvu s rijekama sadašnjosti, tek ponekad se stopivši s povjetarcem prošlosti…

 

 

 

Lektura: Nives Rog

Facebook Comments
Advertisements

Leave a Reply

This site uses Akismet to reduce spam. Learn how your comment data is processed.

error: Content is protected !!
%d bloggers like this: