Advertisements

Zašto vrištim?

Tisuću i jednu stvar u danu prešutim. Tisuću. I onda još jednu.

Prešutim, jer je tako lakše. Jer ne želim započeti svađu, jer ne želim pametovati, jer je preko nekih stvari lakše preći, nego ih istjerati na čistac. Prešutim. Iako znam da netko nešto radi krivo, iako me nešto pogodilo, iako me uzimaju zdravo za gotovo, iako sam tek usputna postaja.

Jer sam netko tko je uvijek tu kada ga trebaju drugi, ali nikada nikoga nema kada je meni potreban. Jer znaš da uvijek možeš računati na mene, no kada ja trebam tebe, naletim na debeli zid. Tada isto prešutim.

Jer se ne želim dovesti u neugodnu situaciju u kojoj ispadam bolji, savršeniji, važniji i jači od drugih, mada to često jesam. Ne želim se prikazati takvim – želim biti jednakiji drugima. Zato prešutim. Želim se uklopiti, a jasnim i argumentiranim izražavanjem svojih stavova, ispadam outsider.

Jer se nastojim uklopiti, mada se nikada nigdje nisam uklapao, mada znam da se nikada nigdje neću uklapati.

Zapravo, često sam sam i ta me samoća sve više razdire. Kada me pitaju što je tome uzrok – i to prešutim. Nemoguće je objasniti, posebice objasniti nekome kome si tek usputna postaja. Znam da to nikada neće razumjeti jer neće ni pokušati. Nije li tada lakše ne izgovoriti ništa, umjesto otvaranja Pandorine kutije koja će na tebi zauvijek ostaviti biljeg čudaka?!

Prešutim i kada želim postaviti pitanje koje znam da će boljeti, samo da ne bih nanio štetu.

Ne znam čini li me to boljom osobom, ali znam da s vremenom postaje sve teže. Riječi više nije moguće držati u sebi. Svaka pojedina, s vremenom poželi izaći van. Ako joj to ne omogućiš, pokušat će na silu, svim sredstvima koje joj stoje na raspolaganju. S vremenom se, pak, nakupi toliko toga da jedini izlaz postaje vrištanje.

Sitni kamenčići koji su nekada bili tek pijesak, nakupljaju se i pretvaraju u stijenu koja mi pritišće srce pa ponekad imam osjećaj da ne mogu udahnuti zrak. Najobičnije disanje počinje predstavljati problem jer svaki novi udah kao da želi izaći iz mene u obliku suza.

Vrištanje tada ostaje jedini izbor.  Penjanje na vrh zgrade i vrištanje dok me pluća ne zabole. I grlo. I dok suze ne krenu. Vrištanje je ono što pomaže. Vrištanje. Deranje u vjetar, dok god se Mjesec ne sakrije.

Jer ponekad i njemu bude previše.

Dok vukovi u daljini ne prestanu zavijati i dok ne pobjegnu jer čak i oni – te neustrašive životinje kojima kolektiv daje snagu, osjete da postoji nešto što je divlje više nego što su to oni sami. Nešto iskonsko, tamno, nešto što nikada ne izlazi na svjetlo. Nešto čega se i sam bojim pa to pod okriljem noći ispuštam kroz vrisak. Očajan, bolan, divlji vrisak.

Ponekad. Ne radim to često, ali večeras ću vrištati…

Da bih se sutra mogao probuditi miran, da bih mogao biti onaj ja kojeg svi znaju, onaj koji uvijek ima osmijeh na licu, onaj koji, radeći, uvijek pjevuši. Ona koji je pun poleta i željan istraživanja. Onaj koji se osmjehne prolazniku na ulici, samo zato što misli da mu je potreban netko da mu malo uljepša dan. Onaj koji će zagrliti nekoga kako bi mu pružio utjehu, onaj koji će uvijek ponuditi svoje rame da se drugi isplače na njemu, onaj koji će ti držati ljestve dok se penješ prema zvijezdama…

To ću biti sutra…

Danas vrištim…

Danas od mene bježe vukovi, danas me ni Mjesec ne prati…

 

 

Lektura: Nives Rog

Facebook Comments
Advertisements

Leave a Reply

This site uses Akismet to reduce spam. Learn how your comment data is processed.

error: Content is protected !!
%d bloggers like this: