Advertisements

Kad zamrziš ljubav života svog

Zapitam se nekada što sam to vidio u tebi. Zašto sam se želio buditi u tvom zagrljaju, zašto sam u tvojim očima pronalazio sreću. Zašto si mi bila sve na svijetu i zašto sam odabrao baš tebe, pored toliko drugih, da sa mnom provedeš život. Ili dio života. Danas, kada više nismo zajedno, ne znam odgovor ni na jedno postavljeno pitanje. Jednostavno, ne znam. Danas se sam sebi smijem što sam ti ponudio svijet na dlanu. Danas te više ne želim ni pogledati. Danas si za mene samo žuto lišće koje će odnijeti hladni brzaci gnušanja. Odnijeti, nadam se, što prije.

Voljeti nekoga dio je ljudske prirode. Ne možemo bez toga. Društvena smo bića i uvijek ćemo se pokušati zbližiti s nekim. Nije to svjesni čin pronalaska životnog partnera. Ne, vrlo smo daleko od toga. Nekada se stvari jednostavno poklope i zbližimo se s nekim koga prije nekoliko sekundi ne bismo mogli svrstati u red konstanti našeg života. Zavolimo, i ta osoba zavoli nas. Volimo. Jer smo stvoreni da zračimo ljubav. Jednostavno, volimo. Zatvorimo se u maleni, ružičasti balon vlastitih emocija koje nam iskrive vid. Možda si to nikada nećemo priznati, ali izabranik našeg života barem neko vrijeme u našim očima nije ono što zapravo jest, već ono što mi od njega stvaramo.

Nismo svjesni da voljenu osobu promatramo kroz ružičaste naočale, koje filtriraju sve ono što nam na drugim osobama, u svakodnevnim okolnostima, očišćenima od prevrtljive zaljubljenosti, zapravo smeta. Ne, na osobi koju želimo pored sebe svi ti sitni nedostaci ne postoje. Za nas. Tada. Zašto? Jer ju volimo. Kakve to ima veze?

Vjerujte mi, ima… Osjećaji imaju lošu naviku pomutnje razuma. Vole nas zavesti, da progledamo kroz prste i popustimo u situacijama u kojima inače ne bismo.Često, osjećaji i su dvosjekli mač. Znam da ne možete zamisliti svoj život bez njih. Ne mogu ni ja. Osjećaji su nešto što ne znamo točno definirati, ali su i nešto što nas definira kao ljude. Po njima smo izdvojeni. Posebni. Jedinstveni. Definiraju nas, ali nas istovremeno i pokoravaju.

Svaki je čovjek rob svojih emocija. Slažem se, to ne zvuči nimalo lijepo, ali istina nam prečesto nije draga. Volimo, ipak, kada našim odlukama upravlja razum, no često ćemo se pokoriti emocijama. Oblik našeg razmišljanja uvjetovan je emocijama. Zašto? Jer smo emotivna bića. U konačnici, obrasci našeg ponašanja rijetko se pokoravaju razumu. Koliko god se trudili sebe i druge uvjeriti da je um taj koji kontrolira situaciju, istina je ipak da su osjećaji oni koji vladaju, iz sjene, iz nepoznatog nam prikrajka.

Ponekad mi kroz misli prostruji sasvim lagani zapuh ljetnog povjetarca, koji za sobom dovuče parfem koji si uvijek nosila. Koji sam nekada obožavao. Koji me uvijek podsjeti na tebe. Sada ne znam što točno osjećam kada ga se sjetim. Još ga uvijek vežem za tebe, no više ne donosi ispunjenost srećom niti me odvede u blaženi spokoj. Ne, sada izaziva nešto blisko mržnji. Prijezir i podlo ismijavanje, zbog sitnica. Ne mogu si priznati da te još uvijek, na neki uvrnut način, volim. Umjesto toga, sasvim ću lagano izgovoriti neke druge riječi. One koje ne bih smio. Reći ću da si sada u vezi s kretenom jer bolje nisi ni zaslužila. Reći ću da si vještica i propalica.

Ni sam nisam siguran mislim li to zapravo ili samo nastojim uzdići sebe nad tobom. Pred sobom. Pred drugima.

Teško je priznati sebi da nisi savršen. Tek su rijetki oni koji su uspjeli toliko upoznati sami sebe, da mogu u potpunosti razumjeti svoje reakcije. Takvi znaju da se ranjena duša ne razlikuje puno od ranjenog tijela. Um je isto moguće slomiti. Ponekad još i lakše nego neki dio fizičkog tijela. Ipak, ranjeni um teže zacjeljuje i dulje se oporavlja.

Ponekad ne može zacijeliti u potpunosti. Koliko god se trudili, neke rane ipak ne možemo zatvoriti. I ne možemo oprostiti onima koji su ih prouzrokovali, ma koliko ih voljeli. Ne možemo podnijeti činjenicu da smo ranjeni zbog nekoga za koga bismo dali život, kada bi se to od nas tražilo. Ne možemo se pojaviti pred društvom i reći da smo ranjeni zbog onoga tko nam je trenutke činio sretnima, tko je bio smisao našeg života.

Takvo priznanje karta je za VIP ložu predstave imena poniženje, a čovjek je ipak (pre)ponosno biće. Kako onda sam sebi priznati da patiš zbog nekoga tko je za tebe bio oličenje savršenstva?! Ne možeš. Tvoj um to ne može podnijeti. Ne može shvatiti, zato radi jedino što zna, nemilosrdno se bori, jer jedino je to ono što ga može nagnati da se pomiri sa situacijom.

Nesvjesno skidaš one ružičaste naočale koje su tvoju voljenu dizale u nebesa i posežeš rukom u drugi džep. Vadiš iste takve, samo sive. Ove imaju sličnu svrhu: prikazati ju onakvom kakva zapravo nije, ali na takav način da tvoj um ponovno bude zadovoljan sobom. Da možeš pred drugima reći kako je prekid bio ispravna opcija. Jer sve što one ružičaste skrivaju, ove nove dodatno naglašavaju. Čak i one sitne, beznačajne gluposti za koje si nekada mislio da su slatke, postaju ogromne mane preko kojih više ne možeš prijeći. Koje sada imaš potrebu naglašavati. Rugati im se.

Tako se donedavna ljubav tvog života gotovo preko noći pretvara u lik iz noćne more. Ne zato što se ona promijenila niti zato što se nešto tebi dogodilo. Sve je ostalo isto. Samo se tvoja percepcija slike promijenila.

Zašto? Zato što sam sebi moraš objasniti svoje postupke. Mnogo je načina na koje to možeš postići. Većina od njih boli, a nitko ne želi sam sebi nanositi bol. Onaj najmanje bolan način, često je i sasvim pogrešan. Princip je vrlo jednostavan: prebaci krivicu na drugoga. Okrivi drugu stranu za sve. Uvjeri sam sebe da ionako nije bilo vrijedno. Da je bolje ovako kako je sada i da je sve ono prije bilo lažno. Neiskreno, s figom u džepu. Na kraju krajeva, nije li i lisica odustala od grožđa jer je ionako kiselo?

Ne znam jesam li te ikada doista volio. Mislim da jesam. Možda i nisam. Znam da te danas ne volim. Ne mrzim te, to je ispod mog nivoa. Žalim te jer si pala toliko nisko, jer si postala uobražena, jer sam ja ipak bolji od tebe. Pogledaj se, nije li ti bilo bolje sa mnom, nego s onim probisvijetom?  Kako si ga mogla zamijeniti sa mnom, koji sam ti nudio svijet na dlanu? Pa, neka ti onda i bude po volji. Bolje ne zaslužuješ. Mogla si imati sve što si htjela. Sada imaš samo jeftine zabave i prolazna zadovoljstva. Neka. Ionako, očito, nisi za bolje.

Ljudski je um pun skrivenih obrambenih mehanizama. Zašto kažem skrivenih, kada ih očito svi vide? Da… Vide ih svi, osim onog nad kim se provode. Ja, iz čijih usta izlaze sve te pogrde o tebi, jedini nisam svjestan da svaka izgovorena riječ ima samo jednu svrhu – olakšati mi postojanje.

I nitko ti ništa neće reći. Jer takvo upozorenje otvara rupu bez dna. Tjera te da se suočiš s ranama koje nosiš i počneš raditi na njihovom zacjeljivanju. Ti to ne želiš. Oni to znaju.

Zato su ti usta puna lažnih pogrda, a njihovi pogledi puni lažnog odobravanja. Zato smo tu gdje jesmo. Zato se uvijek vrtimo u krug. I zato naše rane nikada ne zarastaju.

 

 

Ilustracije: Tamara Vuk

Lektura: Nives Rog

Facebook Comments
Advertisements

Leave a Reply

This site uses Akismet to reduce spam. Learn how your comment data is processed.

error: Content is protected !!
%d bloggers like this: