Advertisements

Ja te ne volim – jer sam žrtva svoje prošlosti

Rekla si da me voliš. Nježno, povučeno, sasvim tiho. Jedne jesenje večeri, dok je suho lišće šuštalo negdje iza nas, a oči bile uperene u sunce koje se gubi na horizontu. Zlatni i crveni tonovi okupali su ti lice i ja sam ti poželio reći istu stvar. Želio sam ti reći da i ja tebe volim, da te želim uz sebe, da ne želim da ikada odeš iz mog života. Želio sam, ali nisam mogao. Nisam to osjećao, barem ne u tom trenutku. Umjesto odgovora, približio sam ti se i poljubio te. Zatvorio sam oči. Nadam se da si i ti jer da nisi, primijetila bi suzu koja je ostala negdje u kutu. Nikada se nije otkotrljala iz oka, no bila je tamo. Ta bolna uspomena na neke prije tebe. One zbog kojih ti nisam mogao reći to što si željela čuti.

Znala si da nešto nije kako treba. Znala si i prešutjela. I ja sam šutio. Trebao sam reći nešto. Bilo što. Bilo bi lakše. Manje bi boljelo i tebe i mene. Od tog dana boljelo je sa svakim trenutkom malo više, dok na kraju nije puklo. Doživjeli smo neizbježno.

Nije se tu imalo što popravljati jer ništa nije ni bilo pogrešno. Barem ništa među nama. Pogrešan, iskrivljen, bio sam ja. Potrošen, kao što još uvijek jesam. Izmoren, pregažen. Zaista bih volio reći da te volim. Čitavim svojim bićem sam te nastojao zavoljeti. Nisam uspio. Nisam mogao. Nisam bio spreman. Zapravo, ne znam hoću li ikada biti sposoban ponovno voljeti.

Koliko god se trudiš ostaviti prošlost za sobom, ona će te uvijek dočekati iza ugla. Taman kada misliš da si spreman otvoriti novo poglavlje života i započeti novu priču, kuja od prošlosti će ti postaviti nogu, nakon čega ćeš se zaplesti i rasuti se po podu. Te večeri sam se rasuo po podu. Posjetila me prošlost i podsjetila zašto te ne mogu voljeti. Nisam to želio. Želio sam ta odvratna sjećanja ostaviti po strani, sakriti ih u neku rupu iz koje se nikada više neće probuditi.

Još ću godinama skupljati svoje ostatke rasute po putu života. Ponekad se pitam hoću li ikada više biti čitav, hoću li se uspjeti sastaviti. Ožiljci koje nosim na koži puno su više od brazdi na mome tijelu. To su još uvijek rane koje peku, koje ne mogu dotaknuti bez da se trznem od boli. Ponekad pomislim da sam ih uspio izliječiti, no kada se, tek nehotice, leđima naslonim na zid prošlosti, zaplačem jer tek i blagi dodir sjećanja ponovno otvara rane.

Pomisliš ponekad da je sve u redu i da konačno možeš odahnuti. Da si se pomirio s onim što je prošlo i da si se jutros probudio kao novi čovjek, koji više nije okovan događajima koji su ga umalo uništili. Misliš to i prevariš se. I ja sam tako mislio, sve dok nisi izgovorila te dvije savršene riječi, riječi koje su mi trebale zagrijati srce i ispuniti dušu sjajem sreće. Umjesto toga, preobrazile su se u strijelu s vrhom oštrim poput britve. Cilj im je i dalje ostao isti, i dalje su bile usmjerene u moje srce.

Ne, nisi ti za to kriva. Nisi mogla znati da me netko prije tebe potrošio. Riječi, kao okidači, dozovu sjećanje na površinu. Umjesto tebe, u tom trenutku, vidio sam nju. Jednu i jedinu, voljenu, nikada preboljenu. Pokušao sam je zaboraviti, uvjeriti samoga sebe da je gotovo i da tu nikada ništa ne može biti. Da, gotovo je, ali ja ne mogu dalje. Koliko god se trudio i uvjeravao sam sebe da sam spreman krenuti dalje, još uvijek ne mogu.

Ne volim je više i iskren sam kada to kažem. Ne mogu više zamisliti život s njom. Čak i ne želim to. Ipak, ne mogu dalje, zbog nje. Ne zato što je još uvijek želim, nego zato što nakon nje nijednu više ne mogu voljeti. Želio sam da ti budeš ona koja će pokrenuti nove emocije u meni. Ipak, nisi. Sumnjam da će ikoja druga to biti. Vidiš, još se uvijek sastavljam, no neki dijelovi slagalice su zameteni. Trudim se pronaći dijelove sebe koji se skrivaju u blatu sjećanja. Možda ih nikada neću pronaći. Možda ću uvijek ostati nedovršen. Potrošen.

Znam da ništa od ovoga ne možeš shvatiti i da si, na kraju, iz ove mučne priče, ti izašla povrijeđena. Znam i da je krivnja moja jer sam se upustio u nešto za što nisam bio spreman, mada sam mislio da jesam. Znaš, prošlost se ponekad vrati i ukrade neke dijeliće naše osobnosti. Ne shvatimo to odmah. To izađe na vidjelo tek kada nam taj jedan komadić, ta jedna puzla, zatreba da sastavimo cjelinu. Bez tog sitnog komadića, cijela se slika uruši. Ako se i ne raspadne, uvijek ostane rupa, praznina koju može ispuniti samo ono što je predviđeno da sjedne na to prazno mjesto. Samo ona. Ti, ti nisi ona. Zato iz ovoga izlaziš povrijeđena, a ja dobivam još jedan križ za nošenje. Još jedno slomljeno srce. Nehotice, no to nije važno.

Naučio sam tako, s vremenom, bolnu lekciju. Nesretnim slučajem, i ti si je naučila sa mnom. Nema puno stvari za koje mogu tvrditi da će se sigurno dogoditi. Za jednu ipak mogu – prošlost. Pokucat će ti na vrata kada je najmanje očekuješ. Zaskočit će te taman kada misliš da si joj utekao, taman kada kreneš u novo poglavlje. Dočekat će te u zasjedi i udariti posred lica. I nećeš se snaći. Nisam ni ja. Zato te molim, oprosti mi. Nisam to učinio svojevoljno. Ja sam samo žrtva svoje prošlosti.

 

 

Lektura: Nives Rog 

Facebook Comments
Advertisements

Leave a Reply

This site uses Akismet to reduce spam. Learn how your comment data is processed.

error: Content is protected !!
%d bloggers like this: