Advertisements

Voliš li me s kuhačom u ruci?

Što kada bih se odvažio i skuhao ti ručak? Što kada bih stavio na sebe pregaču, izvukao lonce iz onog ormara pored perilice suđa, složene po veličini, i dvije kuhače iz ladice pored hladnjaka? Kako bi to izgledalo? Bih li se snašao? Naravno da bih. Kuham od svoje desete godine.   

Kako bi bilo da se jednog poslijepodneva, slomljena od posla, vratiš kući, a na stolu te dočeka gotovo jelo? Bi li se snašla ili bi ostala zapanjena, ne vjerujući svojim očima, pitajući se jesam li možda prolupao ili si zalutala u pogrešan stan? Hoćeš li sjesti za stol, bez da me upitaš što se događa, bez da razmišljaš o tome što sam skrivio i trebaš li se brinuti?  

Razmišljao sam mnogo puta o tome da nam jutro začinim svježe pečenim jajima s malo slanine i šalicom vruće kave. Ne znam zašto to nikada nisam proveo u djelo, zašto ti nikada nisam priuštio doručak kakav želiš. Nisam ti čak ni skuhao kavu, a imao sam toliko prilika.   

Želim toliko toga napraviti za tebe. Tebi. Želim ti ugoditi. Želim da se osjećaš sretno. Voljeno. Želim. Pa zašto onda ne poduzimam ništa?! Zašto svakoga dana, već s vrata, čim izuješ cipele i odložiš torbu, trčiš prema kuhinji podgrijati ostatke jučerašnje večere ili skuhati nešto novo? Volio bih da ponekad i ja tebi ugodim, da te rasteretim te svakodnevne obaveze. Ne bi li ti bilo lakše da kuhanje ponekad prepustiš meni? Ti samo dođi, lezi na trosjed i pričekaj šalicu kave. Slabije kave jer ipak je već poslijepodne. Ili bi ipak čaj? Nije ni važno, samo reci što želiš i ja ću ti ugoditi.

Zaista, zašto se i ja ne bih potrudio?! Naporno je svakoga dana misliti barem tri koraka unaprijed. Znam koliko ti to vremena oduzima i koliko to zapravo nemaš volje činiti. Svaka monotonija zamara, nije ni ovo ništa drugačije.

Ipak, ne znam kako bi reagirala. Ne znam bi li se snašla u toj novoj ulozi koju bih ti ponudio. Što ako te uhvati strah da si izgubila muškarca s kojim želiš provesti život? Što ako me zatekneš u kuhinji s pregačom oko vrata i kuhačom u ruci, hoće li se tada srušiti slika koju sam sve ove godine gradio? Hoću li prestati biti stup koji ti je vječna potpora i oslonac?  

Možda na sve ovo gledam iz pogrešne perspektive. Možda se ti samo blago nasmiješ i poljubiš me, kao onda kada sam te dočekao s ružom, kada si izašla iz ureda.  Zašto to nisam uradio još koji put?

Trebam li razlog da ti kupim ružu? Skuham ručak? Večeru? Da učinim bilo što za tebe? Naravno da ne trebam. Trebam tebe. Trebam te, da budeš pored mene, da ti budem oslonac, da te volim i da ti voliš mene. Silno želim biti tvoja snaga i tvoj izvor sreće. Tvoja stabilnost i moć. To je prilika koju vidim u ogledalu, ali taj lik ne drži kuhaču. Ne, njegove su ruke prljave od rada i izbrazdane žuljevima jer on je muškarac, on mora biti snažan. Njegov je posao fizički težak i on ne smije popustiti, on uvijek mora čvrsto stajati, čak i kada ti poklekneš. Pogotovo tada. Moram biti snažan da bih ti mogao pomoći.  

Takvom liku nije mjesto u kuhinji. A opet, zašto ne bi bilo? Što ti misliš? Bi li me i dalje jednako voljela, kada bi znala da se i u meni skriva ono što iz tebe izvire svakoga dana? Ne znam kada sam ti zadnji put rekao da te volim, otvoreno, bez zadrške. Teško mi je izgovoriti te dvije riječi. Gotovo preteško. Ne zato što to ne osjećam, već zato što mi, nekako, ne priliči. Ipak, poželim to izreći stotinu puta na dan. Svaki put kada te pogledam, gotovo to izustim. No, zaustavim se. Osjetim blokadu. Jer te toliko volim.   

Znam da ti riječima nikada neću moći dočarati koliko je to snažan i velik osjećaj. I ti to znaš, zato se ne zamaraš činjenicom da ti ne govorim da te volim. Ne želim reći da nemam potrebu to govoriti jer imam, ja samo osjećam da nemam tu mogućnost. Možda me i sram priznati da i ta emocija čuči u meni – ljubav. Zato ti to više i ne pokušavam reći. Nedostatak sposobnosti iskrenog izražavanja zamjenjujem djelima. Zato ti i želim skuhati ručak. I kavu. No, izgleda da i s djelima imam isti problem jer tu se bojim da ću se izgubiti, osramotiti pred tobom. Što ako mi se počneš smijati, ako mi se narugaš? Zaista ne vjerujem da ću ti pasti u očima, no mogao bih pasti sebi. Bojim se. Što ako doista prasneš u smijeh? Vjerujem da ne bi ništa loše time mislila, no ja bih svejedno bio povrijeđen.   

Vidiš to, baš kao i ja. Nije problem u tebi. Moja ograničenost je izvor problema. Želim i ne želim, u isto vrijeme. Ipak – želim. Bit ću muškarac i ovaj put. Bit ću za tebe, zbog tebe. Kupit ću ti ružu i skuhati ručak. Podnijeti ako prasneš u smijeh. Natjerati se da shvatim da taj smijeh nije poruga, već iskrena sreća jer sve što činim unutar naša četiri zida, ja činim zbog tebe, da bi se osjećala bolje i bila sretna.

Ako zbog toga prasneš u smijeh, znat ću da sam uspio. Možda ne onako kako sam planirao, ali ti ćeš svejedno biti sretna, a ja ću i dalje biti tvoj stup snage. Jer ćeš i dalje, makar s kuhačom u ruci – vidjeti mene.

 

 

Lektura: Nives Rog

Facebook Comments
Advertisements

Leave a Reply

This site uses Akismet to reduce spam. Learn how your comment data is processed.

error: Content is protected !!
%d bloggers like this: