Advertisements

U zabranjenom dimu sjećanja

Ima jedan miris, neporecivo vezan za moje djetinjstvo. Ne, lažem. Ne vežem taj miris za doba kad sam još uvijek bio dijete jer ga i danas često osjetim. Za to razdoblje, ono nevino, vežem osjećaj. Pomalo podmuklo, tajno uživanje u zabranjenoj aromi. Ne, nije to bio odraz bunta ili prkosa. Jednostavno… Znaš da je zabranjeno voće uvijek najslađe.

Sjećanje je još uvijek živo, kao da je stvoreno tek jučer. Kutija cigareta stajala je zaboravljena na stolu. Djed ju je nesmotreno ostavio tamo, nekamo se žureći. Vratit će se po nju uskoro, u to vrijeme nikuda nije išao bez barem jedne kutije cigareta. No, znaš kakva su djeca. Znaju da nešto ne smiju, da nije za njih, da šteti. Pa ipak…

Ne, nisam zapalio. Duhanski dim smatrao sam odbojnim. Jednog ću dana u njemu svakodnevno uživati, no tada me nije nimalo privlačio. Ipak, sva su djeca ista. Čim je nešto zabranjeno, zasvrbe ih prsti, moraju primiti tu kutiju, samo kako bi mogli pričati da su je držali u ruci, da su učinili nešto što ne smiju, da imaju tu jednu malu prljavu tajnu koju će ljubomorno čuvati i moliti se da stariji za nju ne saznaju.

Bila je neočekivano lagana, gotovo poput lista papira. Zbunilo me to, očekivao sam da će biti teža. Bila je otvorena. Ponovno, znam da ne smijem, da će se ljutiti ako me zateknu s njom u rukama, no baš zato, podižem poklopac. Tek je jedna nedostajala. Ostalih devetnaest bile su uredno posložene, u gustom pakiranju. Još jedan trenutak nećkanja. Što sada? Izvaditi jednu, pomirisati ju i vratiti?

Pomirisati… Nezapaljeni duhan, ukalupljen u valjkasti oblik omotan gotovo prozirnim bijelim papirom. To je taj miris. Miris duhana. Nisam mogao odoljeti pa sam još jednom kutiju približio nosu, udišući tu opojnu, zabranjenu aromu. Od tog trena, otkad mi je prvi puta prostrujala nosnicama, ta će aroma postati nešto čemu ću se često vraćati. Osjećaj zabranjenog zadovoljstva. Zabranjene ugode, uživanja u potpuno novom, meni do tada nepoznatom mirisu. Opijajućem zadovoljstvu.

Volio sam taj osjećaj, kao što sam nekada volio tebe. Nekada me taj osjećaj potpuno ispunjavao. Nisam se mogao odmaknuti od njega, bio je sveprisutan. Živio sam s njim, uživao u njemu. Volio sam što sam te volio. Tada. U tom razdoblju. Bilo je zaista lijepo.

Probuditi se  s tobom u mislima i leći s tvojom slikom u glavi. Sama pomisao na tebe djelovala je poput zabranjenog mirisa duhana koji mi je jednom davno ispunio nosnice. Potpuno opijajuće, ispunjavao je svaku prazninu mog uma. Bilo je sveobuhvatno, intenzivno i davalo mi je osjećaj da živim.

Volio sam to i ponekad pomislim da bih dao sve na svijetu da se mogu vratiti u stanje svijesti u kojem je jedna pomisao na tebe bila dovoljna da mi narastu krila. Krila koja mi daju polet i snagu da ostvarim sve što sam zamislio. Krila zbog kojih sam se osjećao snažno.

No, znaš što se dogodi s krilima? S vremenom se istroše. Sva, pa tako i moja. Još uvijek znam pomisliti na tebe, možda jednom ili dvaput tijekom dana. U nekom drugačijem kontekstu, u nekoj besmislenoj situaciji. No, više nema krila. Više nema ushita. Sve što danas osjetim kada te se sjetim, tek je praznina, blijedo sjećanje na nešto što me nekada držalo na životu. Ne mogu ni sam sebi objasniti kako se to dogodilo, no osjećaji su s vremenom isparili, razvodnili se, izblijedjeli. Ne mogu reći da mi je žao zbog toga jer takva opijenost nikada nije imala podlogu u stvarnosti.

Svejedno, žao mi je što više ne osjećam ono što sam tada osjećao, što više nemam uporište i svoju oazu sreće koju si tada predstavljao. Danas nisi ništa više doli ugibališta na autoputu, mjesta na kojem ću zastati samo ako je to zaista neophodno. Nekada si bio odredište kojem sam hrlio u svakom slobodnom trenutku. Nekada…

Nekada je i miris duhana bio nešto što me ispunjavalo. Danas novu kutiju cigareta tek ovlaš pomirišem. Osjetim isti opojni miris koji me kao dijete oduševljavao, no danas mu više ne pridajem pozornost. Također je postao tek usputna postaja na koju ne obraćam pažnju. Želim ponovno osjetiti onaj ushit kada sam ga prvi put pomirisao, no to je vrijeme prošlo. Taj osjećaj pripada prošlosti, kao što si i ti u njoj pronašao svoje mjesto.

Daleko od očiju, tek ponekad u mislima. Ne, ne nedostaješ mi ti. Nikada ni nećeš jer zajedno smo odlučili da u mom životu nema mjesta za tebe. Zato si morao otići, zato sam te morao izbaciti. Ipak, nedostaju mi osjećaji. Nedostaje mi ono što sam ja bio zbog tebe, kako sam gledao na svijet, kako sam živio. Sve mi to nedostaje.

Ipak, pomiren sa činjenicom da prošlost ostaje prošlost, koračam svakog jutra u novi dan. Volio bih misliti da će, ako te nekad negdje sretnem, sve biti kao prije, da će se osjećaji vratiti, a meni izrasti nova krila, no znam da se to nikada neće dogoditi.

Jer, na kraju dana, trenutak prije no što zaspim, postajem svjestan istine. Ti nisi ništa drugo doli kutija cigareta, ljuska koja mi je nekada pružala ugodu, a koju danas uzimam zdravo za gotovo jer u njoj više nema ni mistike ni magije. Ona je tek sjećanje na pokopane osjećaje, samo zabranjeni dim koji se već toliko rasplinuo da ga više i ne primjećuješ…

 

 

Lektura: Nives Rog

Facebook Comments
Advertisements

Leave a Reply

This site uses Akismet to reduce spam. Learn how your comment data is processed.

error: Content is protected !!
%d bloggers like this: