Advertisements

Zašto će štreber uspjeti?

Svaki razred osnovne škole ima jednog posebnog klinca. Svi ste ga vidjeli. Znate za njega i mada, kao, inače ne tračate, sigurno ste pričali o njemu. Barem jednom. Ono povučeno dijete koje sjedi u prvom redu, s naočalama nataknutim na nos, i čita knjigu. Ili nešto piše. Ponekad i crta.

Da, baš onaj klinac koji nikada nije dio ekipe i koji će većinu vremena provesti sam sa svojom knjigom. Onaj kojeg svi zovu štreberom. Onaj koji nema gotovo ni jednog prijatelja, koji poslijepodneva provodi u svojoj sobi, okružen hrpetinom knjiga.

Vjerojatno se sjećate nekog iz vaše generacije koji je okovan ovim željeznim okvirima. Uvijek sam, odmaknut u stranu. Onaj kojeg druga djeca ne zovu na rođendanske proslave jer jednostavno, on se ne uklapa. On nije dio cjeline, on kao da postoji izvan granica normalnih osnovnoškolskih grupica.

Često ste mu se smijali jer uvijek visi nad knjigom. On ne juri za loptom i ne vere se po drveću. On ne izaziva probleme i u njima ne sudjeluje. On je outsider. Često sam, ali nikada usamljen.

To dijete koje se ne zadovoljava trivijalnostima u kojima njegovi vršnjaci uživaju, radije će se zadubiti u dobru knjigu, nego cijelo poslijepodne provesti na ulici. Ne zato što se nema s kime družiti, nego zato što mu knjige mogu pružiti ono što nitko drugi ne može. Njemu je knjiga najbolji prijatelj jer mu omogućava da svakog dana uplovi u jedan sasvim novi svijet. Omogućuje mu da se bori sa zmajevima ili spašava princeze. Ili da istražuje budućnost i plovi nebeskim prostranstvima. Istovremeno ga knjiga uči o životu, pripremajući ga tako za život koji će mu uskoro pokucati na vrata.

Nije lako biti takvo dijete. Mada se možda ne čini tako, djeci je teško pokazati da vole čitati, da uživaju u pisanoj riječi i da će istu ponekad staviti ispred igranja žmurice u parku. Oni su često ismijani, zbog svoje ljubavi prema učenju odbačeni. Zbog neshvaćanja. Lakše je, ipak, odbaciti ono što ne razumiješ, umjesto da se potrudiš i shvatiš. A djeca uvijek idu lakšim putem.

Znate li koliko je takvoj djeci teško u životu? Koliko je teško svakoga dana biti u društvu kojem ne pripadaš, koje te izopćilo jer si samo malo drugačiji? Ne znate? Ja znam. Ja sam to dijete s početka priče, osim što tada još nisam nosio naočale. Danas ih nosim, no danas više nisam štreber.

Zapravo, kada bi me netko upitao osjećam li se štreberom, rekao bih da to nisam i da to nikada nisam bio. Nikada se nisam tako osjećao. Bio sam drugačiji, da, ali nisam bio štreber. Tu sam etiketu dobio još u nižim razredima osnovne škole. Boljela je, kao što boli sjećanje na to vrijeme.

Danas se, ipak, mogu nasmijati. Znate zašto? Istina, djetinjstvo štrebera nije nimalo lako. Nije ni jednostavno. Ali vrijedi. O, još kako vrijedi. Jer vidite, baš ti kojima ste se nekada rugali jer su bili manje vrijedni, danas se mogu narugati vama. Oni su danas uspješni. Oni rade, zarađuju, žive punim plućima. Oni su ti koji danas pokreću svijet. Da, baš ti kojima ste se nekada smijali. Danas oni na vas mogu gledati s podsmjehom. S punim pravom.

Samo, mi nećemo likovati. Mi, štreberi, sve što imamo izgradili smo vlastitim trudom. Mi smo znali pokrenuti stvari i izboriti se za sebe, čak i kada je cijeli svijet bio protiv nas. Kada nas vi niste razumjeli i kada ste nam zbog toga otežavali život, mi smo znali kamo idemo i što nas u životu čeka.

Vidite, to su nam pokazale knjige, one iste knjige koje vi niste htjeli držati u rukama jer s knjigom nikako ne možeš biti cool. Štreber kojem ste se nekad rugali, danas je završio fakultet i ima sređen život. Ima obitelj, djecu i prijatelje. Ili nema, no i dalje ima život. Napravit će nešto za ovaj svijet, izboriti se za sebe i za ciljeve u koje vjeruje. Uživat će u životu na profinjen način i neće se zadovoljavati jeftinim provodom koji toliko veličate.

Jednog dana, to dijete koje ste omalovažavali, pogledat će se u ogledalo i reći: „Bravo, uspio si.“. Što ćete si vi reći? Jeste li uspjeli? Jeste li izgradili nešto ili jeftino prokockali život, za tek šačicu uspomena?

Nama nikada ne nedostaje inspiracije za pokrenuti nešto novo jer smo kao djeca čitali, jer su nas knjige naučile da je ljudski um nešto što ima beskonačni potencijal. Da, naučile su nas pritom i kako taj potencijal iskoristiti. Kroz njih smo razvijali maštu koje se nikada u životu nećemo odreći jer mašta je ono što nam garantira uspjeh. Mi smo sposobni zamisliti bolji svijet i potom tu zamisao grandiozno realizirati.

Onima koji kao djeca nisu čitali, onima koji nisu bili blagoslovljeni darom pronalaska savršenstva u pisanoj riječi, nikada neće biti jasno kako smo uspjeli ostvariti svoje snove. Oni ne poznaju svjetove koje smo mi godinama upoznavali, oni ne znaju zaroniti u prostranstva skrivena među listovima knjige. Njihova je mašta zaustavljena, ranjena, a bez mašte nije moguće zamisliti ciljeve koje bi čovjek možda mogao postići. Ciljeve koji bi mu život učinili vrjednijim i dali mu toliko željen bljesak uspjeha.

Kako god, važno je da ja znam da sam uspio i da znam zašto sam uspio. Zato što maštam. Zato što još uvijek čitam knjige, jer u njima pronalazim inspiraciju. Mašta je ono što me tjera naprijed. Naučio sam da sve što zamislim, mogu i ostvariti. Apsolutno sve!

Znate što? I jesam ostvario sve što sam zamislio! Uspješan sam, zadovoljan svojim životom. Nastojim ovaj svijet učiniti barem mrvicu ljepšim mjestom, jer mogu, jer hoću. Jer sam kao dijete jako puno čitao. I zbog toga bio prozvan štreberom. I neka sam. Jer štreber vam se sada svima smije. Potiho. U sebi. Jer mi ne upiremo prstom. Za razliku od onih koji su nas ismijavali, nama je naš uspjeh dovoljan. Vama se ne moramo dokazivati jer smo se sebi već odavno dokazali.

 

 

Lektura:  Nives Rog

Facebook Comments
Advertisements

Leave a Reply

This site uses Akismet to reduce spam. Learn how your comment data is processed.

error: Content is protected !!
%d bloggers like this: