Advertisements

Dok se praviš da živiš, život ti prolazi pred očima

Ne znam hoćeš li mi povjerovati kada ti kažem da sam točno na tom mjestu na kojem sada stojiš, ja stajao prije nekoliko godina. Da, točno tu. Bio sam u tvojoj koži. Hodao sam u tvojim cipelama, živio sam tvoj život. I pobjegao glavom bez obzira.

Zašto? Zato što nisam više mogao. Čitav život koji sam vodio, nije imao smisla. Jer sam se izgubio u njemu, a izgubio sam i druge. Iako su svi oni bili tu negdje, meni blizu, gotovo nadohvat ruke, ja sam od svih njih bio miljama daleko… U nekom drugom svijetu, u nekim dalekim prostranstvima. Viđali smo se svakodnevno, da… No, nismo se vidjeli.

Ne znam zapravo kako bih ti opisao život koji sam vodio tada, no osjećam da ti, kao i ja u to doba, činiš istu grešku. Znam da želiš sve što ti život nudi. Želiš to odmah i sada pa kreiraš rasporede koji su toliko ispunjeni da ćeš u njima pronaći vremena za svakog, osim za onog najbitnijeg – za sebe.

Znam da znaš kako je to imati previše obaveza koje moraš ispuniti, a pritom održati kontakte s tebi dragim ljudima. Vjeruj mi, znam. Tu još uvijek balansiram kako najbolje mogu. Međutim, naučio sam da neke stvari ne mogu isplanirati. Za razliku od tebe, ja ne mogu odrediti koliko vremena želim provesti s nekim, zbog čega to vrijeme ne ograničavam. Još se uvijek sjećam gustih rasporeda u kojima su se redale kave i cuge, šetnje i kino projekcije. Kazališta i muzeji, izleti i jednostavno gubljenje vremena. Bilo je lijepo. Donekle.

Danas, kad se vratim u te prošle godine, jedino čega se zaista sjećam jest jurnjava s jednog mjesta na drugo. Ispraznost i površnost. Nemogućnost za ostvarenje dubljeg odnosa s bilo kim jer sve je bilo programirano. Vrijeme se uvijek činilo tijesnim i svatko je u mom rasporedu imao točno određeni termin, u koji se morao uklopiti.

Mogu li ikom koga poštujem i cijenim odrediti koliko će vremena provesti u mojem društvu, koliko ću ja provesti u njegovom? Zapravo, želim li uopće postaviti takve granice ili se želim prepustiti trenutku, pustiti da se stvari, barem ponekad, raspletu van granica moje kontrole? Ili pak želim da odnos bude spontan i prirodan? Možda neobavezan, no nikako nešto što ću doživljavati kao obavezu.

Znaš, postalo je naporno nakon nekog vremena. Živjeti po čvrsto zacrtanim pravilima, misliti da vodim ispunjen život samo zato što sam stalno negdje i stalno nešto izvodim. Jer sam uvijek u pokretu, jer nikada ne mirujem i gotovo me nikada nema u stanu. Istina je da su sve to bili zračni jastuci – veliki, napuhani baloni, čvrsto stisnuti jedan uz drugog, ispunjavajući svaki centimetar prostora koji zauzimaju, no iznutra ipak – prazni. Takav mi je bio i život – natrpan, a zapravo prazan.

Znaš što sam shvatio nekoliko godina kasnije? Taj ritam života, taj prenatrpani raspored postane samoodrživ jer te u jednom trenutku dovede do toga da se nađeš sam unutar svoja četiri zida, s nekoliko sati slobodnog vremena u kojima ne znaš što bi sa sobom. Izgubiš se u samoći. Zato, što brže možeš, oblačiš jaknu i odlaziš na kavu s nekim, samo kako bi potrošio vrijeme. S tim ćeš nekim ponovno samo površno razgovarati, zavaravajući se da se dobro provodiš, da je ugodno i da druženje ima svrhu.

Zašto? Zašto imaš potrebu posjetiti toliko ljudi u jednom danu? Kako svima možeš podariti istu ili barem podjednaku količinu pažnje? Ja… Ja to ne mogu. Ja sam naučio ograničiti se. Postaviti granice, ali ne one vremenske. Odlučio sam ograničiti svoju pažnju. Usredotočiti se. Posvetiti se osobi u potpunosti. Sjediti s nekim čitavo poslijepodne i dopustiti zajednički provedenom vremenu da nas uvuče u kovitlac ideja koje su se upravo tada rodile ili osjetiti tek blagi povjetarac nadahnuća koji proizlazi iz pokrenute rasprave.

Da, upravo to sam ja – ono što ćeš ti, nadam se, tek postati. Onaj koji se daje cijeli. Od početka do kraja. Bez suzdržavanja, bez granica, bez ograničenja. Onaj koji ne podnosi površne odnose jer u njima ne može pronaći sreću. Onaj koji isto očekuje zauzvrat. Onaj koji će se potruditi izgraditi čvrsti odnos, koji će za njega postaviti dobre temelje.

Naučit ćeš i ti. Doći ćeš jednom do zida pred kojim sam se i ja našao. Vidjet ćeš da ništa od toga nema smisla, da je sve tek jeftini doživljaj kojeg se već sutra nećeš sjećati. A što će ti takav život? Uspomene se ne grade pićem koje ispiješ u četrdeset i pet minuta jer si predvidio da je toliko dovoljno za druženje. Ne, život tako ne funkcionira. Naučit ćeš. Bit će teško prihvatiti da si bio u krivu, da ti takav život ne donosi dobrobit. No ipak, naučit ćeš.

Jednog ćeš dana doći na moje mjesto i zaključiti da sam bio u pravu, da ne vrijedi oko sebe imati gomile ljudi koje tek površno poznaješ, s kojima dijeliš malo toga zajedničkog. Boljet će spoznaja da iz gomile nedefiniranih odnosa ne možeš izdvojiti niti desetero ljudi s kojima želiš podijeliti dijelove svog života koji su ti važni. Tek tada ćeš shvatiti da prijateljstvo nije nešto što se može ugurati u dnevni raspored.

To je nešto što se događa iz dana dan, spontano i neplanirano. Često se druženje otegne i dan kasnije žališ jer si legao u tri sata ujutro, umjesto u ponoć, ali sve skupa te veseli jer si u ta tri dodatna, neplanirana sata budnosti, stvorio uspomene kojih ćeš se sjećati do kraja života, uspomene zbog kojih život i jest toliko poseban, sjećanja koja će te tjerati da stvoriš nova, njima slična.

Tek ćeš tada živjeti. Tek tada.

 

 

Lektura: Nives Rog

Facebook Comments
Advertisements

Leave a Reply

This site uses Akismet to reduce spam. Learn how your comment data is processed.

error: Content is protected !!
%d bloggers like this: