Advertisements

Kreni dalje, s vlastitim krhotinama

Hej, ti! Da, ti, kojeg još ne poznajem ni približno dovoljno da bih te nazvao prijateljem. Da, baš ti, koji si već sada više od poznanika. Baš ti, koji danas sjediš zatvoren u sobi, sa spuštenim roletama, koji želiš da se sve ovo nije dogodilo.

Znam da su te večeras posjetile tri dame koje nitko od nas nikada ne želi sresti. One iste koje svakog od nas posjete barem jednom u životu. Zavijene u bjelinu, uvijek se nađu na tlu koje je tek maloprije gorjelo, na kojem se još uvijek osjeća miris paleža. Dolaze na zgarište kako bi ga dokrajčile, utrnule na njemu i posljednji tračak života.

Večeras tebi prave društvo jer je jučer tvoj svijet izgorio. Nemoj ih se plašiti – one su tek sile koje moraju obaviti ono za što su stvorene. Moraju utrnuti zadnji plamičak i rasplinuti dim u koji se tvoj svijet pretvorio.

Znam kako je to kada ti se svijet sruši pred očima, kada netko nacilja u tvoje srce i ispali strijelu koja ga raspe u tisuće komadića kao da je ništa drugo, doli kristalna čaša. Poznajem zvuk trganja komadića i njihov sudar s hladnom površinom tla. To je nešto što nitko od nas nikada ne bi trebao doživjeti. Ipak, svima nam se dogodilo – barem jednom.

Barem jednom, netko nam je raskomadao srce. Ne slomio jer slomljeno srce još uvijek kuca. Ovo… Ovo je mnogo gore. Ovdje, gdje si ti sada, kada ti je srce još uvijek rasuto po podu, odavde nema nazad. Slomljeno srce uvijek možeš spojiti i ono će nastaviti kucati, kao kada popraviš pokvareni sat. No što kada sat smrskaš čekićem? Kako ga natjerati da ponovno pokazuje točno vrijeme? Može li se to uopće?

Znaš, i mene su posjetile, prije nekoliko godina. Te sam se noći gušio u suzama koje su pekle obraze, grcao u očaju, utapajući vrisak u mokrom jastuku. Bile su sasvim mirne. Sjele su pored mene, a jedna od njih me primila za ruku. Rekla mi je da je danas dan za plakanje jer svijet kakav sam poznavao više ne postoji. Život koji sam do tada živio puknuo je poput oblaka od sapunice, a drugi nisam imao. Bio sam izgubljen, očajan i potpuno prepušten sjenama koje su se počele hraniti komadićima moje duše.

Shvatiti da je cijela priča koju sam živio, u koju sam ulagao svaki trenutak svog slobodnog vremena, okončana poput britve oštrom strijelom koja ti uništi srce, nešto je što ne želim da itko drugi okusi. Ti ipak jesi i zbog toga mi je beskrajno žao.

No, ono što ti želim reći jest da nije gotovo. I da još dugo neće biti. Neće biti lako. I vrijeme neće pomoći. Ne, nikada ga nećeš zaboraviti. Zauvijek će ostati dio tebe. Sve što ste zajedno prošli postalo je dijelom tebe. Svaki osmijeh, svaka uspomena, svaki zagrljaj i svaki poljubac. Sve što je nekada vrijedilo. I na kraju, strijela koja je sve to uništila.

Ne vrijedi pitati se što je do toga dovelo. Zaista, stvar je prilično jednostavna i jasna. Nije bilo suđeno. Izigran si i ponižen kao nikada prije. Slaba je utjeha da su to i drugi doživjeli, da nisi jedini kojem se to dogodilo. Možda nije utjeha, ali može postati izvor nade. Možda i hrabrosti. Jer, znaš što? Ti drugi, koji su prošli isto ono što ti prolaziš sada, preživjeli su. I njih su posjetile i svaka od njih tri im je stisnula ruku. I poklonila nešto. Svaka će ti dati točno ono što ti treba.

Nećeš dobiti ono što želiš. Ne, nema tu spokoja ni brzinskog rješenja ni zaborava. Otupljenost? Ne… Ni to ti neće pokloniti. Ipak, dat će ti točno ono što ti treba da se sklopiš u cjelinu, da se ponovno pronađeš.

Znam da misliš da je nemoguće ikada više imati srce jer ono koje ti je pripadalo sada leži razasuto u milijarde komadića, tamo na onom mjestu na kojem si nastrijeljen. No znaš što? S vremenom ćeš ipak stvoriti novo. Vrijeme ti neće umanjiti bolove niti će odagnati patnju, ali će te naučiti da je sve na ovom svijetu prolazno pa će tako, sada još uvijek svježe rane, konačno početi cijeliti.

Nećeš to odmah primijetiti, no jednog ćeš dana ipak ustati i uvidjeti da još uvijek možeš stajati na nogama, da ti se počinje vraćati snaga za koju si mislio da ju nikada više nećeš imati. Korak po korak, ponovno ćeš hodati, a uskoro ćeš i trčati. Neće to biti sutra i to je nešto na što se moraš pripremiti. Svaki oporavak traje, a ovaj će trajati duže od ikojeg prije jer je i stanje u kojem si se spletom okolnosti našao – teško.

Znam da svijet danas izgleda kao da sutra sunce neće izaći, no vidjet ćeš da hoće. Shvatit ćeš da sunce izlazi svakoga dana i možda u tome pronaći utjehu. Još uvijek si tu, još uvijek postojiš. Još uvijek si živ, mada trenutno ne živiš.

Znaš što? Zaista, svakome je od nas dozvoljeno od nemoći pasti na koljena. Svakome je dozvoljeno prosuti se po podu, kada nam svijet nestane pred očima. Kada se to dogodi, dolaze one. Dolaze očistiti krhotine i pripremiti teren za izgradnju novog svijeta. Nemoj ih se plašiti, ovdje su zbog tebe. Pomoći će ti, no moraš im to dopustiti. Dok god misliš da više nemaš kuda i da ne postoji cesta kojom možeš krenuti, njihove su ruke vezane.

Dopusti da te dotaknu tri velike mudrosti, tri velike životne istine, umotane u bjelinu. Tek kada ih uspiješ imenovati, moći ćeš krenuti novom stazom. Same ti neće otkriti ime, no kroz njihove ćeš poklone spoznati tko su. Spoznaj ih. Tri ključa za izgradnju novog svijeta, za stvaranje novog srca. Tri ključa života, zarobljena u vremenu, otporna na prolaznost. Tri emocije koje će ti dati snage da preživiš. I da jednog dana opet živiš.

Do tada, imaš druge, ali imaš i mene. Ja sam uvijek tu, ako se trebaš osloniti jer nisi dovoljno jak da nastaviš. Neću te nositi prema cilju jer vlastiti cilj jedino ti možeš dostići. Ipak, bit ću tu, ako se poželiš odmoriti, ako ti treba utjeha ili tek oslonac, štap koji olakšava hodanje. Osmijeh ili zagrljaj. Pogled. I iskra u očima.

Znam da ćeš biti dobro, mada trenutno ni sam ne vjeruješ u to. Bio sam na tvom mjestu, u tvojoj koži. A vidi me sada! Ako sam ja uspio, zašto ne bi i ti? Ustaj, borče! Život nije bajka i jest borba, ali dobra borba. Biraj pažljivo, iskreno i zatvorenih očiju. Biraj bitke. Biraj život koji želiš. Slušaj što ti govori bjelina. Otkrij što ti poručuje. Ustani. Pokaži da možeš živjeti.

Ja sam tu. Ne nestajem. Tu sam. Pokucaj slobodno. Na stolu će te uvijek čekati šalica vrućeg čaja. I nova avantura.

 

 

Lektura: Nives Rog

Facebook Comments
Advertisements

Leave a Reply

This site uses Akismet to reduce spam. Learn how your comment data is processed.

error: Content is protected !!
%d bloggers like this: