Advertisements

Kakvu to bol skriva iskrivljeni osmijeh?

Što to ima u tebi što toliko boli? Što to svim silama pokušavaš sakriti? Zašto se smiješ, kada ti uz rubove usana stegnutih u gadljivu grimasu koju nazivaš osmijehom, teku suze? Otkud ta bol i zašto ju ne puštaš na površinu?

Zašto ju skrivaš u prazninama svoje duše? Bojiš li se da ju netko ne vidi, ne prepozna? Je li te strah pokazati svijetu da si ranjen? Skrivaš li svoje rane, kako bi se pravio jačim no što zaista jesi? Čvršćim? Boljim?

Znam, strah te. Strah te da drugi ne vide koliko si slab, koliko si ranjen i koliko energije ulažeš u to da svoje komadiće zadržiš na okupu. One iste dijeliće tebe koji se, poput granate koja se sprema eksplodirati, samo žele što više udaljiti jedan od drugog. Sputavaš ih i držiš u kalupu svog lažnog osmijeha. I svakog ti je dana sve teže. Svakog dana, potreba da svijetu pokažeš ono što si možda nekada prije bio, troši ti još malo više energije.

Zašto? Što postižeš time? Raspadaš se. Uskoro više nećeš imati dovoljno energije da se držiš na okupu. Što ćeš onda? Kako ćeš dalje? Hoćeš li se utopiti u gorčini vlastitih suza ili dopustiti da te pojede iskrivljeni osmijeh? Jesi li svjestan da maska koju svakodnevno održavaš postaje oružje koje će te dokrajčiti? Vidiš li to? Možeš li pojmiti koliko pogrešno shvaćaš svijet i koliko pogrešno gledaš na odraz u ogledalu?

Ta vidim da si ranjen! Svatko tko zna gledati, vidjet će da taj osmijeh ne služi ničemu, da si ga naslikao jeftinim vodenim bojama koje, kako dani sve više odmiču, suze razmazuju po bradi, povlačeći očajničke mrlje niže, prema vratu, dok se konačno ne utope u kragni snježno bijele, ispeglane košulje.

Ne vide to svi, no ja ionako nisam poput ostalih. Vidim što radiš, što pokušavaš. Znam da to ne vodi nikud. Vjeruj mi, znam. Znaš to i sam, pa ipak nastavljaš u tom tonu, iz dana u dan. Gradiš laž koja te izjeda, koja će te u konačnici uništiti.

Što je to čega se toliko plašiš? Svijet? Nakupina bezličnih pojedinaca koji poput čopora hijena vrebaju ranjeni plijen, kako bi ga dokrajčili? Osjećaš li se tako? Poput ranjene životinje koju su strvinari već opkolili, čekajući da svoj posljednji udisaj preda vječnosti?

Nije to život, ranjeniče moj! Nije to snaga. To što ti radiš, puko je preživljavanje, hvatanje za slamke koje ti pucaju pod prstima. Nema tu spasa. Pred tobom je neizbježni ponor, sa strvinarima koje sam stvaraš.

Nije svijet tako loše mjesto. Zaista, nije. Znam da se ponekad tako čini, no ima na njemu i dobrih stvari.

Te strvinare, lešinare koji su ti za petama, njih sam prizivaš… Sam ih stvaraš…

Nije život taj koji ti zadaje probleme, nije se svijet urotio protiv tebe. Ti… Ti si taj koji ga oblikuje, koji mu daje moć da učini s tobom što ga volja. Othrvaj se. Trzni se, protresi glavu! Ima na ovom svijetu mjesta za sve, dakle, i za tebe. Znam da misliš da ne pripadaš nikome i da sve što je stvoreno ima jednu svrhu – povrijediti te. Zato ne pokazuješ svoje rane, zato se praviš da je sve u redu. Zato, u konačnici, umireš…

Zar ne shvaćaš? Svijet od kojeg svojim bijednim pokušajima spašavanja bježiš, upravo je onaj kojem hrliš ususret. Tvoji postupci, koje karakteriziraš obrambenim mehanizmima, upravo su alati kojima činiš ono što svim silama želiš izbjeći. Bol. Raspad. Uništenje. Sam si sebi najveći neprijatelj, sam sebe izjedaš…

Nije svijet taj koji je krenuo pogrešnim stazama. O ne, ti si taj! Znam koliko takva spoznaja boli, ali znaj i da ju, prije ili kasnije, moraš prihvatiti. Moraš, ako želiš živjeti! Nije svijet taj koji je siv, mutne su tek tvoje oči. Ne vidiš, a gledao bi. Bojiš se otvoriti oči, pustiti glas, pogledati nekome u dušu. Bojiš se pa bježiš. Dokle? Kamo? Možeš li zaista negdje pobjeći? Postoji li mjesto na kojem ćeš biti siguran? Od čega? Od koga?

Zar ne shvaćaš da uporno bježiš od vlastitih misli? Imaginacije koja druge ljude pretvara u strahove iz tvoje glave? Ne, oni nisu doista tamo, oni su tek puke kreacije neprospavanih noći, posljedice osjećaja s kojima se nikada nisi uhvatio u koštac, koje je netko jednom davno izazvao, ostavivši za sobom prazninu. Posljedice s kojima se nisi znao nositi pa si, zakopavši ih na dno duše, mislio da je time priča završena. Sada se vraćaju, dovoljno snažne da te unište, dok im iz dana u dan sve više robuješ. Izgubit ćeš se, potpuno ćeš nestati, ako te do kraja preuzmu.

Dok god problem tražiš u svijetu, nećeš shvatiti što se zaista događa. Dok god ne smogneš snage pogledati u odraz u ogledalu, tu razlivenu grimasu koju nazivaš osmijehom, ništa neće moći sjesti na svoje mjesto. Tvoja okolina postala je ništa drugo, doli odraz tebe samoga! Tvoja bol, tvoje raskomadano srce i rastrgana duša ono su što vidiš u ostalima. Ali to su tvoji odrazi, a ne njihove životne priče! Tvoja priča razlijeva se preko horizonta, oduzimajući boje svemu što živi…

Zato bježiš. Ne od svijeta, već od samog prizora. U tamu jer tamo gdje nema svjetla, nema se ni što vidjeti. Jesi li svjestan da bježiš od samog sebe? Da si u isto vrijeme lovac i lovina? Strvinar i životinja na izdahu životnih snaga? Jesi li? Hoćeš li ikada biti?

 

 

Lektura: Nives Rog

Facebook Comments
Advertisements

Leave a Reply

This site uses Akismet to reduce spam. Learn how your comment data is processed.

error: Content is protected !!
%d bloggers like this: