Advertisements

Ako već želiš moj život, preuzmi i moje obaveze!

Zašto se toliko žališ? Čemu? Kukaš, a zbog čega? Jer nemaš kontrolu nad svojim životom? Jer sve ide po nekom unaprijed zacrtanom planu nad kojim nemaš kontrolu? (Vjeruješ li zbilja da nemaš kontrolu?) Jer su stvari krenule nizbrdo i zato što ne znaš kako zakočiti kada to postaje presudno? Jer ne živiš avanturu koju si nekada želio? Ili zato što su ti snovi ostali neostvareni? Jer se ne možeš maknuti iz grada u kojem si odrastao, iz sigurnosti koja te svakodnevno štiti? Jer si pasivan i nezainteresiran? Ili možda kukaš samo da bi – kukao?

Dopusti da ti ugradim možda tek zrno sumnje u te tvoje armiranim betonom osigurane stavove. Pusti me da ti ispričam svoju priču, svoje viđenje svijeta, svoju viziju življenja.

Znaš li tko sam ja? Vjerojatno misliš da znaš, da imaš sliku o tome kako bi moj život trebao izgledati, no iskreno, možeš li tvrditi da znaš išta o meni? Znaš li kako izgleda moj dan, s kojim se mislima budim i proganja li me išta noću? Naravno da ne znaš, naravno da to ne možeš pojmiti. Vjerojatno zato što te ta priča zapravo ni ne zanima. Zanima te samo slika koju si stvorio o meni – tvoje viđenje mog života. Tvoje zgražanje nad mojim tempom života, tvoja osuda mojeg življenja.

Ne postoji jednostavna formula kojom se moj život može opisati, a ako zagrebemo malo dublje pod sve te varijable koje definiraju moju osobnost i život, vjeruj mi – pokosit će te. Morat ćemo razbiti jedan prilično veliki balon, sačinjen od sapunice. Da, upravo onaj koji je sazdan od iluzije tvojih predrasuda prema meni.

Vidiš, možda ne vodim divlje uzbudljiv život, možda zaista nisam neki avanturist i ne izlažem se rizičnim situacijama na dnevnoj bazi, no ja ipak, za razliku od tebe – živim. Priznajem, dan mi je često prenatrpan. Najčešće imam više stvari za obaviti no što to okvir od dvadeset i četiri sata dopušta. Ipak, nekako uspijevam. Uspijevam se organizirati dovoljno dobro da svi zadaci budu izvršeni na vrijeme, da sve zakazane obaveze budu izvršene. Živim brzo i nije mi zbog toga žao. Malo spavam i pijem puno kave, no znaš što? Naučio sam voljeti takav tempo. Danas uživam u njemu.

Radim dovoljno da si mogu priuštiti putovanja, dovoljno da dobro živim i da budem zadovoljan onim što sam stvorio. Ne, nemam neko veliko bogatstvo niti ušteđevinu vrijednu divljenja. Ipak, imam sasvim dovoljno za ono što mi treba – život kakav želim.

A ti? Imaš li ti išta, osim ljubomore na moj stil i na moje fotografije iz susjednih država, nacionalnih parkova, ljetovališta? Imaš li išta osim te hladne, podcjenjivačke ciničnosti kojom dočekaš moj svaki novi pothvat? Možeš li razumjeti da se za neke stvari u životu treba potruditi, da treba pogurati malo više i uzdići se iznad prosjeka, da bi počeo ostvarivati svoje snove? Ne, moji snovi još uvijek nisu ostvareni, ali trudim se ići putem koji osigurava da ih jednog dana ostvarim.

Borim se, iz dana u dan, sa svime sa čime se ti boriš, i s još malo više. Radeći dva ili tri posla, pokušavam namaknuti onoliko novaca koliko mi je potrebno. Ne, nikada se neću zadovoljiti prosjekom. Uvijek ciljam iznad. Visoko. Makar to značilo da ću svaku drugu večer u krevet leći tek negdje iza dva u noći i probuditi se s prvim zrakama sunca.

Znaš što me gura naprijed? Ljepota življenja. Upornost, snaga i osjećaj da će se sve to isplatiti. Ja ne čekam da me lupi inspiracija da bih učinio nešto. Ako je nema, tražim ju. Odem na put. Ne mora to biti daleko, možda tek u susjedni grad ili neko drugo mjesto koje mi se učini zgodnim. I tamo ju pronađem, kako čuči iza nekog starog spomenika ili se krije u vodenim kapljicama zaglušujućeg slapa.

Ne, još si uvijek ne mogu priuštiti sve što želim, ali si mogu priuštiti sve što mi je potrebno, a to mogu zahvaliti samo i isključivo sebi, svojoj snazi, upornosti i odlučnosti, svojoj mogućnosti da uvijek pronađem izlaz i svakom problemu doskočim na vrijeme. Nemoj, ni na trenutak, misliti da je lako! Vrlo često liježem u krevet premoren i budim se u cik zore, neispavan, no to je cijena koju svjesno plaćam da bih živio onako kako želim. I da bih jednoga dana mogao reći da sam zaista živio i da imam trenutke kojih se rado sjećam.

Ti, koji nikada nećeš izići iz sigurnosti svoje mišje rupe, nemaš pravo biti zavidan. Nemaš pravo ni omalovažavati moj uloženi trud niti obescjenjivati moje životne radosti. Ti, koji se nikada nisi potrudio stvoriti nešto od svog života, nego još uvijek živiš na račun roditelja i ulažeš apsolutni minimum koji je potreban da preživiš, nemaš pravo suditi meni i mojem životu.

Ako se ikada udostojiš proviriti iz svoje sigurnosti, možda otkriješ da život nije tek bezglavo gubljenje vremena uz nogometne utakmice i kladionicu. Zaista, postoje tolika čuda, mnogo njih vjerojatno neću stići upoznati jer život je toliko kratak! Ipak, neke hoću. I upravo zato što me nije strah uložiti napor i ponekad riskirati, nekoliko sam stepenica iznad tebe! Jer živim život punim plućima, jer se danas svjesno žrtvujem, da bi mi sutra bilo bolje.

Na kraju dana, ja uživam u svakom aspektu onoga što radim, čime se bavim. Na poslovima dajem maksimum, u društvu se smijem najglasnije. Nisam baš prvi u redu kada treba napraviti glupost, ali sam tu negdje, pri startnoj liniji. I uvijek ću biti na tom mjestu. Jer, u konačnici, to sam ja. Onaj koji zna što sve život može ponuditi i ne boji se prihvatiti pruženu mu priliku.

Ti slobodno ostani doma i ismijavaj sve što ne razumiješ. Smjelima su se ionako uvijek smijali. Znaš, i ja se smijem. Jedina je razlika što moj osmijeh označava radost, čistu sreću, zato što živim onakav život kakav sam oduvijek želio živjeti.

Lektura: Nives Rog

Facebook Comments
Advertisements

Leave a Reply

This site uses Akismet to reduce spam. Learn how your comment data is processed.

error: Content is protected !!
%d bloggers like this: