Advertisements

Pod krinkom ljubavi

Obuci staru krinolinu i prebaci bijeli šal

Ja ću svirat’ violinu i bit’ će maskenbal

Jednom godišnje, svatko ima svoj dan, dan koji je posvećen samo nama. Naša godišnjica, naš mali trenutak sreće. Danas ću mu pokucati na vrata, noseći isto odijelo koje sam nosio kad smo se upoznali. Uzet ću i buket ruža, mada ih on zapravo ne voli. No, ja ih volim i ja ih poklanjam. On će znati cijeniti gestu. Da možda radije odnesem nešto drugo? Nešto što on voli? Ruže su ionako precijenjene… Ma vidjet ću.

Morat ću mu reći da ga volim. Vjerojatno ću to učiniti tiho jer glasno te riječi ne mogu prevaliti preko usana. Volim ga, o da, volim ga. Govorim to samome sebi bezbroj puta na dan. Pomislim na njega i kažem sam sebi da ga volim. No, vjerujem li u to što govorim ili samo nastojim uvjeriti sebe?  Svakog je dana u mojim mislima, sve svoje dijelim s njim. No, radim li to iz ljubavi ili iz navike? Naučeni obrasci ponašanja teško se mijenjaju. Je li moguće da je naša ljubav odjednom postala tek puka rutina?

 

Na današnji smo se dan upoznali. Koliko je vremena prošlo otad? Gotovo da se i ne sjećam… Ma lažem, sjećam se kao da se dogodilo jučer. Odmah mi se svidio. Takva prilika se ne propušta, pomislih. Ne, nisam se smatrao lovcem niti sam o njemu razmišljao kao o plijenu. Bio je jedinstven i to me privuklo. Bio je simpatičan, drag, nosio je sreću u očima, sreću koja mi je tada trebala više od ičeg. Zato ću mu danas pripremiti večeru. Otvorit ću bocu vina koju sam kupio još prošle godine i čuvao samo za ovu priliku.

Popit ćemo samo čašu ili dvije jer zapravo ne volimo vino, ali vino se savršeno uklapa u posebne prigode. Nježno ću ga poljubiti i reći mu da ga volim. Glasno, no ipak nježno. Potrudit ću se da shvati što te riječi znače, da vidi da u njima ima istine. Znam da će mi vjerovati jer me voli, onako kako ja njega ne mogu voljeti, čitavim srcem i dušom.

Ja, zapravo, volim ono što smo bili. Došao je poput uragana i sastavio me, onda kada sam mislio da više ne mogu dalje. Pomogao mi je da se uzdignem i pridržavao me dok sam ponovno učio hodati. Danas se još uvijek držim za njega, no ne iz potrebe, već iz navike.

 

Zaigraj kao da more šumi, a ti si jedan val

Samo veliku tajnu glumi, jer takav je maskenbal

Jednu smo večer proveli sami u sobi, uz laganu, plesnu glazbu. Više se ne sjećam što je sviralo, ali sjećam se da je to bio prvi trenutak istinske sreće u mom životu. Popili smo, doduše, previše. Otvarali smo boce vina jednu za drugom, prazneći ih u velike čaše koje su ostajale pune tek nekoliko minuta. Plesali smo, čvrsto stisnuti jedan uz drugog, zaboravljajući na svijet oko nas.

On, ja, glazba i vino, bilo je to nešto najbolje što čovjek može osjetiti. Opušteno njihanje uz pozadinsku glazbu, dok ne mislimo ni o čemu drugom, osim o tome koliko nam je drago što onaj drugi postoji u našem životu. Često se pitam koliko je tim osjećajima kumovao alkohol jer nikada kasnije nisam prema njemu osjetio toliko jaku ljubav. U usporedbi s ovom, sve su kasnije večeri bile tek blijede sjene, poput odjeće oprane previše puta.

U početku nisam čak ni pušio u njegovoj blizini. Smetao mu je dim cigareta i ja sam to poštovao. Maknuo bih se u stranu, otišao u drugu prostoriju ili na balkon, iako je bio siječanj. Zapalio bih je i popušio što sam brže mogao, samo kako bih mu se što prije vratio. Nije me tjerao da se ostavim tog poroka, ali mi je davao do znanja da mu smeta. Kasnije se opustio i kao da na to više nije obraćao pažnju. Možda mu zaista više nije smetalo. Govorio je da mi cigareta pristaje, da s njom djelujem muževnije. Volio je to kod mene, mada nije volio dim.

Dok sam pušio, uvijek bi me gledao s blagim osmijehom, kao da osjeća posebno zadovoljstvo što me ima. Ima me zauvijek jer sada, nakon toliko godina što su iza nas, više nismo dvije odvojene duše. Sada smo jedna duša, razdvojena na dva tijela. Postojimo zajedno i volimo što je tako. I on i ja volimo rutinu. Ne želimo više iz ove komforne zone koju smo stvorili. Želi li on uopće promjenu? Ili sam ja negativac ove priče?

 

Nemoj da skrivaš lice malo, pusti ga neka sja

Nikome nije do nas stalo, sami smo samo ti i ja.

 

Zaista sam volio izlaziti s njim, biti viđen, prepoznat i pozdravljen. Govorili su nam da smo savršen par, divili su nam se, smijali se s nama, provodili vrijeme u našem društvu. Bili su očarani time koliko smo dugo zajedno, kako si nismo dosadili i kako nismo dopustili da nas svađe, kojih u vezama uvijek ima, razdvoje. Moji prijatelji su uvijek govorili da im je naša veza uzor i da oni žele takav život. Koliko li su se prevarili…

Nekada sam mu tako lako mogao reći da ga volim. Izlazilo je to iz mene bez razmišljanja, pri samom pogledu na njegovo lice. Sada, čak i kada ga držim za ruku, ne gledam ga direktno u oči. Gotovo neprimjetno, skrenem pogled u stranu jer ga ne mogu izdržati. Ne mogu mu više reći te dvije riječi, bez da mi grudi ne zatitraju, bez da se osjetim kao lažac. Iskrivljavam istinu u svakom trenutku provedenom s njim, ali ga i dalje ne znam pustiti. Ne mogu zamisliti život bez njega, a njegova me prisutnost istovremeno sve više guši. Osjećam se kao da imam omču oko vrata, dok stojim na stolici, a on je taj koji odlučuje hoće li mi je izmaknuti ispod nogu.

Provodeći vrijeme s njim, spoznao sam koliko zapravo želim da se maknemo od društva. Želio sam provoditi mirne večeri uz filmove ili serije, zdjelu punu nezdravih grickalica i krigle jeftinog piva. Želio sam njega, ne njegove prijatelje. Želio sam provoditi vrijeme u njegovom društvu, ne s njegovim društvom. Ponekad sam imao osjećaj da nisam drugo doli lutka za pokazivanje, mada sam uvijek znao da tome nije tako.

Svejedno, crne se misli uvijek rađaju, takvi smo mi ljudi. Navikneš se s godinama da nećeš dobiti ono što želiš i trebaš pa objeručke prihvatiš ono što ti se nudi. Ne znam hoće li ikada shvatiti da njegovi prijatelji nisu ništa drugo, doli gomila bezveznjaka kojoj on ne znači puno. Osim večernjih izlazaka vikendom, nemaju drugih dodirnih točaka. Nikada se nisu potrudili upoznati me, mada nisu propustili priliku kritizirati me. Ili me hvaliti, sasvim svejedno. Iz njihovih usta, i pohvala dođe kao kritika. Više nikada nećemo biti sami jer u našim se trenucima ne možemo međusobno podnijeti. Dok se pravimo da je sve u redu, i on i ja tražimo izlaz iz ove uzaludne priče.

Život je maskenbal, svatko se krije ako u sebe siguran nije

Život je maskenbal, ljudi su krivi, sa tuđom maskom, lakše se živi.

Zagrljeni, ležimo na trosjedu. Glava mi je naslonjena na njegovo rame, dok me obgrljuje slobodnom rukom. U drugoj ruci drži cigaretu, iz koje se mirno podiže plavičasti dim. Jednom davno sam se obrecnuo na njegov porok i tada je prestao pušiti u mojoj blizini. Nije mi smetalo njegovo pušenje, ali bilo je dobro imati nešto čime ga držim u šaci. Taj strah da mi neki dio njega smeta, to je adut koji sam uvijek mogao iskoristiti protiv njega. Popili smo cijelu bocu vina, nakon nje još jednu. Otupio sam. Osjećam kako mu srce kuca. Usporeno, jednolično. Nekada mi je to bio najdraži zvuk. Danas želim popiti još jednu bocu sam, samo kako bih ga odagnao iz navirućih misli. Bombonijera koju sam donio, stoji na stolu. Nije ni strgnuo omot s nje. Možda sam ipak trebao donijeti ruže.

Prsti mi mehanički prolaze kroz njegovu kosu. Još uvijek osjećam svaku vlas, svaki gelom zaglađeni pramen. No, sada više ne bude osjećaje. Mogao sam se satima igrati s njegovom kosom, bez da mi imalo dosadi. U ovom trenu, samo gledam mogu li nekamo skloniti ruku, bez da primijeti da mu pridajem manje pažnje. Nemam gdje ni kako, zato nastavljam, odavno utabanim stazama. Milujem mu trodnevnu bradu, a trenutak kasnije, vraćam se na oštru, tamnu kosu.

Povlačim dugi dim iz gotovo ugašene cigarete, kompenzirajući time nemir u drugoj ruci. Da smo popili još malo više, zaspali bismo ovako, upravo u ovoj pozi u kojoj smo sada, i ne bih se morao zamarati time kako se on osjeća. Probudili bismo se sljedećeg jutra i on bi otišao na posao. Ja bih otišao do trgovine po još jednu bocu…

Povlačim još jedan dim – posljednji. Gasim dogorjelu cigaretu u pepeljari do mene. Uvjerim se da je ugašena, pa zatvorim oči. Sanjam da smo ponovno sretni i da se još uvijek volimo. On je nemiran i probudi me nekoliko puta, kao da me izvlači iz fantazije, rasplinule s godinama. Fantazije koja više ne postoji. Jer danas više nismo ljubavnici. Danas smo stranci koji se prave da se poznaju…

 

 

Lektura: Nives Rog

Ilustracije: Hrvoje Vuksan

Stihovi: Teška industrija – život je maskenbal, Jugoton, 1976.

Facebook Comments
Advertisements

Leave a Reply

This site uses Akismet to reduce spam. Learn how your comment data is processed.

error: Content is protected !!
%d bloggers like this: