Advertisements

Kada se život slomi poput kosti, pazi da pravilno zaraste

Negdje stoji zapisano da u svakom ozbiljnom životu postoji trenutak u kojem će se uzdrmati sve što je dotada čvrsto stajalo. Jedan će događaj pokrenuti lavinu. Baš kao u teoriji kaosa, lepet krila jednog jedinog leptira, pokrenut će niz događaja koji će dovesti do rušenja cijelog života. Trenutak u kojem postavljeni temelji više neće izdržati jer je udarac koji pogađa toliko snažan da ruši sve pred sobom. Sve u što si se kleo, čemu si vjerovao, u što si polagao nade za budućnost.

Sjeća se kao da je bilo jučer. Dan mu je započeo sasvim obično. Ne, laže. Bio je Veliki petak, radno je vrijeme bilo skraćeno. Nije bio vjernik, ali tko je on da se buni protiv produženog vikenda? Jedva je čekao da sat otkuca tih magičnih trinaest pa da produženi vikend počne. Da je samo znao što ga čeka, radio bi i do ponoći, ma radio bi cijeli sutrašnji dan, samo da izbjegne sve što je uslijedilo.

Na ulazu u stan, dočekala ga je tišina. Pogodilo ga je kao što te pogodi šamar koji ne očekuješ, a koji je savršeno odmjeren, odvaljen svom snagom. Onaj od kojeg izgubiš ravnotežu i teturaš, hvatajući se za lice od bola i poniženja. Stan je bio prazan, tih i sablastan. Njegovih stvari više nije bilo. Nije bilo dugog, crnog kaputa koji je visio pored vrata. Nije bilo kišobrana u kutu niti njegovih iznošenih tenisica. Nije bilo više ničeg. U nevjerici je bauljao stanom, samo kako bi pronašao ispražnjen ormar, dnevni boravak lišen svake njegove sitnice. Minijaturni porculanski konjići koji su nekada stajali na televizoru… Ne, nema ni njih. Na njihovim mjestima sada su samo praznine koje povezuje sloj prašine. Šalice, posude, lonci i pribor za jelo. Sve je odnio. Ipak, nešto je ostavio.

Tek je komad papira, odložen na šank, svjedočio da ovaj stan nekada nije pripadao samo njemu, da je tu živio još netko. Panično hodajući po stanu, nekoliko je puta prošao pored njega, ne primjetivši ga. Postao ga je svjestan tek kada je, u potpunom očaju, položio ruke na šank. Osjetio ga je pod prstima. Svega nekoliko rečenica, naškrabano na papiru istrgnutom iz bloka. To je bilo sve što je ostalo, nakon gotovo deset godina.

Nadam se da ćeš mi jednoga dana moći oprostiti. Budi sretan. Morao sam otići, nije bilo drugog načina. Nadam se da ćeš biti dobro. Ionako ti je bolje bez mene.

Deseci telefonskih poziva. Jedan za drugim. Na oba broja koja je imao: privatni i poslovni. Oba su bila isključena. Ta informacija kao da mu nije dolazila do mozga. Pretplatnik je privremeno nedostupan. Te večeri, riječi nisu značile ništa. Nisu vrijedile. Vrijedila je samo boca jeftine tekile, skrivena u minibaru.

Probudio se na podu dnevnog boravka. Nije znao koliko je sati, nije ga ni bilo briga. Sve je to bila samo noćna mora prouzrokovana jeftinim alkoholom, ništa više. Sve je bio samo san. Osim što nije. Stan je i dalje bio prazan, mobiteli i dalje isključeni. Njega nije bilo. Na pola prekriven sadržajem svog želuca, odvukao se do kupaonice i prebacio se u kadu. Nadao se da će vruća voda, sa smradom koji je iz njega isparavao, isprati i cijeli jučerašnji dan. Nije.

Dogodi se ponekad u životu da padnemo. Nekada se spotaknemo, drugi put pak padnemo niz stepenik, polomimo ruke, noge, vrat i ponos. I slomimo se. Ponekad. I tada žalimo. Žalimo za odlukama koje smo donijeli, stvarima koje smo doživjeli i onima koje nismo. I svijet se sruši.

Nitko ga nije pitao kako se osjećao u tom prvom razdoblju, nakon što je ostao sam. To je u redu. Ionako im ne bi znao odgovoriti. Nije znao kako je preživljavao iz dana u dan. Automatske radnje – to je ono što ga je održalo na životu. Ustati. Skuhati kavu. Popiti kavu. Otići na posao. Odraditi osam sati posla. Vratiti se kući. Jesti. Zuriti u plafon, dok su se prazne boce tekile redale pored kreveta.

S vremenom je broj boca prestao rasti. Nije se osjećao ništa bolje, no alkohol mu, shvatio je, ne donosi olakšanje. Stvarao mu je samo niz dodatnih problema, a krao mu je i novac iz novčanika. Jednog je dana ustao i otišao u šetnju. Grad je i dalje bio na svom mjestu, ništa se, naočigled, nije promijenilo. Svijet je nastavio funkcionirati i bez njegovog pojavljivanja na užurbanim ulicama, u zadimljenim kafićima i prekrcanim barovima. Život je tekao dalje. Svugdje, osim u njemu.

Ipak, ustajemo. Stajemo na noge, koje su donedavno bile polomljene, oslanjamo se na kosti koje još nisu do kraja zacijelile i napravimo prvi korak. Pridržavamo se za ogradu  i još koji put posrnemo jer nas noge ne mogu držati, ali idemo naprijed. Jer moramo. Jer ne možemo stajati na mjestu.

Kažu da vrijeme liječi sve rane, no on je znao da to nije istina. Iskusio je to na svojoj koži. Vrijeme koje prolazi može ti pomoći da otupiš na bol, ali nikada je nećeš prestati biti svjestan. Naučiš živjeti s njom. Shvatio je da se nikada neće riješiti praznine u srcu koja je nastala kada mu je komad duše otrgnut, onog zlokobnog poslijepodneva. Postalo je normalno probuditi se ujutro i osjetiti bol u prsima. Pozdravio bi tu bol i nazdravio joj šalicom vruće kave. S vremenom joj se počeo i osmjehivati. Dok su neki novi ljudi počeli ulaziti u njegov život, oni prvi su iz njega izlazili.

On je bio taj koji se promijenio pa se s time mijenjao i odnos s ljudima koji su ga okruživali. Neki su ga prigrlili takvog kakav je i naučili ga voljeti. Nekim drugima više nije odgovaralo njegovo prisustvo u njihovim životima pa su ga odlučili napustiti. Kada jednom otupiš, ne biraš koje ćeš osjećaje zatomiti, a koje ćeš ostaviti netaknutima. Danas, toliko mjeseci kasnije, većina tih odnosa ne pruža mu nikakvo zadovoljstvo. Druži se s ljudima više iz obaveze, nego iz iskrene želje. Danas vjeruje da je sve u životu prolazno, pa tako i ljudi s kojima provodi vrijeme. Više se ne trudi zadržati ih, trudi se samo izgurati dan do kraja i zaspati, jer u snovima je donekle siguran. Danas zna da mu je bol jedina prava suputnica. Jedini pravi, istinski osjećaj, na koji može računati u svakom trenutku. Prihvatio ju je, kao što je prihvatio i činjenicu da nikada neće saznati zašto mu se život izvrnuo naopačke. Neke se stvari jednostavno dogode, no život, kao i uvijek, ide dalje.

Svjestan je da više nije u stanju voljeti jer osjećaji su nešto što je danas toliko blijedo da više ne izaziva reakciju. Više se ne smije. Tek mu ponekad zatitra oko, kada prođe pored nekog tko ga podsjeti na njega.

Ipak, danas ponovno ima izgrađen život. Ili barem tako misli. Naučio je da može živjeti i sam. Naučio je da je život pun boli i patnje, da će nakon sunčanog dana sigurno nastupiti nevrijeme. Isto tako, zna i da svaka oluja mora proći, koliko god žestoka bila. Život mu je ravna crta, s tek ponekom neravninom, i on ga prihvaća takvog, više ga ne želi mijenjati.

Tako vam je to sa životom, kao i s kostima. Ponekad slomljene kosti krivo zarastu i onemogućuju normalno funkcioniranje uda. Jedini način da se takva šteta ispravi je nanovo slomiti kost, malo ju izbrusiti i poravnati, zagipsati i pustiti da ponovno zaraste. Ako se postupak izvodi pažljivo, funkcija slomljene kosti se potpuno vrati, nakon što ista pravilno zaraste. Međutim, mjesto loma zauvijek ostaje obilježeno ožiljkom. To mjesto s vremenom postaje najjači dio kosti te ona više nikada neće puknuti na istom mjestu. Ne, na tom neće, ali drugi dijelovi jednako su ranjivi, kao i prije.

Jednog se dana pogledao u ogledalo i postao svjestan da mu je posljednjih nekoliko godina život curio kroz prste. Vidjelo se to na njemu. Osijedio je, bore su mu prekrile lice, a oči gotovo da više nisu sjale. Živio je po inerciji, dan za danom, bez ikakvih uzbuđenja, bez uspona jer, ako nema uspona, ne možeš ni pasti. Ravna linija je zona sigurnosti koju je izgradio u svom životu. Danas postaje svjestan da ravna linija nije dovoljna jer ona zapravo i nije život. Gubio je vrijeme i znao je to. Ipak, nije točno znao što učiniti, odakle krenuti, kako ponovno izgraditi onakav život kakav je nekada imao. Kako točno strgnuti sivi veo kojim je pokrivao sve oko sebe, pa i sebe samog? Kako ponovno postati dio svijeta kojem je nekada pripadao?

Protrljao je oči i otišao se otuširati. Zatim je krenuo lomiti kosti.

Lektura: Nives Rog

Ilustracije: Hrvoje Vuksan

Facebook Comments
Advertisements

Leave a Reply

This site uses Akismet to reduce spam. Learn how your comment data is processed.

error: Content is protected !!
%d bloggers like this: