Advertisements

Tuga – ta vjerna pratilja

Oduvijek je bila tu. Ponekad je njena prisutnost bila sasvim jasna, gotovo opipljiva. Ipak, mnogo se češće krila u sjenama koje bi tek neprimjetnim pokretom otkrile njenu prisutnost. Znao sam da mi je uvijek za petama i da me može dočekati već na sljedećem skretanju, izbaciti iz me cipela i u potpunosti me obuzeti.

Znao sam i da takve susrete iz godine u godinu sve teže proživljavam. Svaki je bio sve bolniji, svaki je ostavljao malo dublji trag, malo veći ožiljak. I ona je to znala. Svejedno, nije popuštala. I dalje me pratila u stopu, slijedila svaki moj pokret. Svaka moja misao kao da ju je sve više mamila.

Zato sam počeo bježati. Mahnito sam trčao ulicama, teško dišući i sve više gubeći dah, sa svakom pretrčanom ulicom. Bila je brža od mene, znao sam to. Da je htjela, mogla me sačekati na sljedećem raskrižju i podmetnuti mi nogu. No, to nije bio njezin stil. Proganjala me kao što lovac sustavno prati plijen na koji se okomio. Lovac koji proganja svoj plijen ne gubeći ga iz vida, koji ga tjera da se umori jer kada se umoriš, počneš praviti greške. U ovom slučaju te čak i beznačajna greška može stajati života.

Neko vrijeme možeš bježati od nje, no jedna je stvar sigurna – sustići će te prije ili kasnije. Ti ćeš se u jednom trenu umoriti. Ona neće. Ona će tek tada skupiti snage i napasti te. Baš tada, kada si najranjiviji, uzet će te pod svoje okrilje i otvoriti još jednu ranu u nizu. I neće te pustiti. Ne, morat ćeš, negdje u dubini sebe, iskopati zadnje atome snage i skupiti ih u nadljudsku odlučnost, kako bi ju odbacio od sebe. Kada konačno poduzmeš taj korak, opet ćeš nastaviti bježati, kao što sam i ja bježao.

S vremenom bježanje postaje sve teže jer ona postaje pametnija. Počne usmjeravati tvoje kretanje prema sve užim i često slijepim ulicama. Pokušat će te stjerati u kut, a ti ćeš to neko vrijeme uspješno izbjegavati. Međutim, kako se s vremenom sve više umaraš, tako ćeš i poneko skretanje pogrešno procijeniti i prije ili kasnije se pronaći u ulici iz koje nema izlaza.

Da, dogodilo mi se. Prolaz je bio toliko uzak da su me zidovi gotovo doticali, zvijezde na nebu bile su prekrivene olovnim oblacima, a preda mnom se odjednom stvorio zid toliko visok da ga je bilo nemoguće preskočiti. Nisam imao kuda.

Tada, kada se već nadvila nad mene, kada više nisam imao ni atoma preostalog u tijelu i duhu, kada više nijedna vrata nisu postojala, preostao je samo jedan mogući izlaz. Jer predati se nije bila opcija. Nisam više imao što izgubiti. Ako se predam, uništit će me. Ako se nastavim boriti, uništit ću sam sebe.

Znao sam da je tek par izdaha dijeli od mene. Ništa drugo više nije imalo smisla, sve su ostale opcije bile potrošene.

Zašto si ovdje?“ – riječi su odzvanjale u slijepoj ulici, čekajući da ih vjetar  raspline.

Ja? Ja sam uvijek ovdje. To si do sada već trebao shvati.

Znao sam to. Oduvijek sam znao, no odgovor na moje pitanje ostao je visjeti u zgusnutom zraku oko mene. Nemoćno sam pao na koljena, a sjene iza mojih leđa kao da su oživjele.

U tom trenu više ništa nije bilo važno. Ni bol ni tama, ni bezizlaznost. Sve je to postalo sporedno. Sve. Vrijeme… Više nije bilo nešto opipljivo. Bilo je… Usporeno.

Tada mi je postalo jasno…

Ona je oduvijek ovdje. Od samog početka. I bit će uz mene i na kraju svega. Uvijek će doći kada netko ode iz mog života. Ne kako bi popunila prazninu, već da bi se hranila nastalom rupom.

Zapravo, nije ona lovac. Ona je lešinar – dolazi se pogostiti ostacima krvave bitke. Dođe tek kada ostanem sam, kada nemam nikoga na koga bih se mogao osloniti, nikoga tko će mi pružiti ruku, nikoga na koga mogu računati. Ona je jedina konstanta na koju uvijek mogu računati. Kada svi odu, ona će doći nahraniti se ostacima.

Nikada ne nestaje, tek se na neko vrijeme pritaji. Sakrije se među sjenama i čeka svoj trenutak. Strpljivo jer joj vrijeme ne predstavlja ništa. Ne boji ga se niti ju ono može otjerati. Može ju samo usporiti, a ta joj zapreka do sada nikada nije pomutila planove.

Znam da je ne mogu otjerati. Ne mogu je uništiti niti je mogu oslabiti. Jedino što mogu jest boriti se i tjerati je da ostane skrivena u sjeni. Znam da će ponekad ipak izaći pred mene i pokušati dobiti ono za čime toliko žudi. O da, pokušat će…

Bila je to presudna noć. Možda i najvažnija u mom životu. Te sam večeri saznao što me to progoni. Uspio sam imenovati sjenke koje uvijek klize po zidovima na samom rubu vidnog polja. Tek sam tada razumio.

Ime joj je Tuga i moj je vječni pratitelj. Uvijek je uz mene, tek korak ili dva udaljena. Spremna je napasti na prvi znak moje nesigurnosti. Pokušat će to još nebrojeno puta, no neće joj uvijek poći za rukom. Ne dam joj. Naučio sam držati je podalje, ne dopustiti joj da mi priđe.

Iako znam da je uvijek uz mene, više mi ne može naštetiti jer sada prepoznajem obrasce njezinog djelovanja. Znam zašto postoji, što joj je svrha. Shvaćam samu njenu srž, a to mi daje snagu da je ukrotim. Ne pobijedim jer prirodnu silu ne možeš poraziti. Ipak, mogu je kontrolirati.

Ponekad joj dopustim da mi se približi, da uzme dio koji joj pripada. Međutim, nikada više neće potpuno ovladati mojim bićem. Više ne može. Sada mi tek može pomoći da pređem ulicu, da odšećem prema novom poglavlju svoga života.

Danas ju zovem prijateljicom. Jer ju poznajem, jer znam zašto je tu. Nije ovdje da me uništi niti da me slomi ili osakati. Ovdje je da se odvojim od onoga što više ne smije ostati dio mene. Moji odumrli dijelovi – to je njena hrana. Sada više ne djeluje ni upola toliko strašno kao nekada. Shvatio sam da nije ona ta koja uništava. Ne, ona tek dođe po svoje. Ubije te to što ne želiš i ne možeš otpustiti odumrli dio sebe, onaj koji će ti, ukoliko ostane s tobom, samo raditi štetu.

Ožiljak će nastati zato što se grčevito držiš za ono što bi trebao otpustiti. Njena zadaća je da ti u tome pomogne. Ne vidiš to uvijek, kao što nisam ni ja. Zato toliko boli. Ona, koja je ovdje zbog tebe, ne može učiniti ono što mora. Ti, koji bi joj trebao dopustiti da dođe i obavi svoje, ne daš na sebe. Zato je uvijek uz tebe, zato ti je vječna pratnja. Jer imaš nešto što je njeno, a što tebi više ne služi.

Prepusti se. Dopusti joj da uzme to po što je došla, a ti nakon toga kreni dalje. I dalje ćeš je povremeno sretati, a ona će uvijek biti negdje u blizini, skrivena u sjeni bez jasnih obrisa, čekajući dan kada ćeš je ponovno trebati. Hoćeš li joj tada dopustiti da ti priđe?

Hoćeš li je dočekati kao prijateljicu ili kao krvnika?

Danas znam da na nju uvijek mogu računati.

Tuga – vječni pratitelj i najbolja prijateljica.

 

 

Lektura: Nives Rog

 

Facebook Comments
Advertisements

Leave a Reply

This site uses Akismet to reduce spam. Learn how your comment data is processed.

error: Content is protected !!
%d bloggers like this: