Advertisements

Kako je sloboda modernog života izbrisala boje i okovala čovjeka u sivilo

Ponekad se pitam što bi netko nepristran pomislio kada bi promatrao svakodnevicu u užurbanom gradskom središtu. Bi li taj netko vidio tisuće različitih lica, od kojih svako priča svoju životnu priču ili bi pred njim prolazile tek puke siluete, koje je nemoguće razlikovati? Uvijek ista, namrgođena lica, pogleda uperenih u pod, koja užurbano prolaze centrom grada, svatko svojim poslom? Ipak, nestaju iz vida prije no što ih uspiješ dobro pogledati pa njihov lik postaje tek sjena sazdana od sivih tonova.

Kada su to ljudi postali jednobojni? Kada su to iz naših srca isisane boje, radost, ono što nas zaista čini ljudima? Je li ovaj svijet postao samo otužna nakupina sivih likova, koji bez smisla bauljaju ulicama, žureći na neko samo njima znano odredište, koje nikada nije ono što doista žele?

You with the sad eyes // Don’t be discouraged
Oh I realize // It’s hard to take courage // In a world full of people

Završila je s poslom ranije no obično. Bilo je tek tri sata poslijepodne, a proljetno sunce je konačno odlučilo zasjati. Pomislila je kako bi bilo šteta propustiti ovaj predivan dan pa je odlučila, umjesto odlaska kući, sjesti u jedan od mnogih kafića i dopustiti sebi užitak poslijepodnevne kave. Da, otići će sama. Zašto ne bi? Ionako nije imala koga pozvati da joj se pridruži. Sredina je radnog tjedna, što znači da su svi ili zauzeti ili nemaju volje provesti nekoliko sati na kavi.

Nije često odlazila na kave pa tako nije imala ni omiljeni kafić. Odlučila je izabrati nasumično. Korak po korak, prolazila je ulicom u kojoj su se zaredali, dok ju nije privukla intimna terasa na sunčanoj strani ulice. Sjela je i naručila veliki cappuccino. Zamišljeno je otpila prvi gutljaj, koji se uglavnom sastojao od guste pjene, s tek blagom aromom kave. Promatrala je ulicu, ne znajući ni sama što gleda. Odlutavši mislima, nije ni primijetila da s krajem radnog dana sve više ljudi poseže za kratkim predahom, puneći terase okolnih barova.

You can lose sight of it all
And the darkness inside you // Can make you feel so small

Nabrzinu je pogledom prešla ovu atmosferu, primjećujući samo spuštene glave. Ljudi zadubljeni u dnevni tisak, mobitele, tablete i laptope, nisu obraćali pažnju na nju. Iako je sunce neumorno sjalo, hladni trnci su joj prošli tijelom. Mobitel je bio spremljen duboko u džep, a laptop je ostavila na poslu. Nije imala potrebu stalno provjeravati društvene mreže niti je u tome pronalazila zadovoljstvo. Htjela je biti u potpunom miru, makar pola sata, sama sa sobom, udaljena od bezličnosti modernog života koji joj je ispunjavao dane.

Sjedila je tako i zurila u prazno. Sama. Bez potrebe za nekim jer svi su ionako bili isti. Prazni. Bezdušni. Nisu imali ništa što je ona tražila. Imali su svoj posao, svoje obitelji, svoju monotonu svakodnevicu. Ona je danas svoju kolotečinu pokušala razbiti odlaskom na kavu, sama. Nije to nikada prije napravila i činilo joj se kao dobra promjena. Mogla bi to češće raditi.

Show me a smile then // Don’t be unhappy, can’t remember
When I last saw you laughing

Vrijeme je prolazilo, ljudi na terasi su se izmjenjivali, a ona je naručila drugu kavu. Odlučila je malo produžiti ovaj izlet, za vlastitu zadovoljštinu. Još uvijek zadubljena u svoje misli, nije primijetila da ju netko doziva. Tek iz trećeg pokušaja, glas je lica koje se nalazilo u njenoj neposrednoj blizini, dopro do njene svijesti.

Trgnula se i ugledala prosijedog starca kako se slabašnom rukom drži za stolac, okrenut prema njenom stolu. Zbunjeno je zurila u njega, dok nije shvatila da ju pita je li mjesto zauzeto. Brzo je spustila pogled i promrmljala kako baš čeka prijateljicu, tako da je mjesto zauzeto. Starac se zagledao u nju, kratko klimnuo glavom, polagano se okrenuo i krenuo prema ulici.

Što sad ovaj hoće?! Prestar je da bi bio neki od onih agenata koji ti pokušavaju uvaliti svakakve gluposti i ne daju ti da u miru popiješ kavu. Nije izgledao ni kao beskućnik ili prosjak, mada se možda varala. Možda je zaista samo htio sjesti i popiti piće? Zašto ga je uopće otjerala?! Za njezinim su stolom bile tri prazne stolice. Mogao je sjesti na jednu, ona ga, s glavom u svojim razmišljanjima, ionako uopće ne bi primjećivala.

Eno ga, još nije stigao do izlaza. Brzo je ustala i otišla do njega. Kako da to sada izvede? Lagala je. Lagat će opet. Vrlo jednostavno. Prijateljica je otkazala kavu i mjesto je sada slobodno. Neka dođe, sjedne i naruči nešto. Star je, neka se odmori malo. Njegov osmijeh je bio sasvim blag, ali su mu zato oči zasjale. Naručio je čaj od kamilice i smjestio se u stolac, što je udobnije mogao.

But I see your true colors // Shining through
I see your true colors // And that’s why I love you

Izvadio je vrećicu čaja iz šalice i upitao ju zašto mu je lagala. Ostala je zatečena. Nije očekivala da će joj postaviti pitanje toliko direktno. Nadala se da neće saznati za njenu laž. Izgleda da je bila prilično loš lažljivac. Zapravo, nije znala što bi mu točno odgovorila. Je li u njemu vidjela prijetnju? Nije. Bio je tek nevini starac koji je poželio isto što i ona – uživati u suncu i popiti piće. Zašto onda? Je li postavljeno pitanje shvatila kao napad na vlastitu intimu? Prodiranje u njen osobni prostor? Iskreno mu je odgovorila. Nije znala.

On je međutim, znao zašto je želio sjesti baš za ovaj stol – imao je tri slobodne stolice. Imao je i četvrtu, onu zauzetu. Onu na kojoj je sjedila dama kojoj se pogled mutio u daljini. Gospođica je djelovala izgubljeno pa je pomislio da bi joj možda godilo pročavrljati s nekim, makar i s potpunim strancem.

Pogledala ga je i nasmiješila se. Hoće li joj čovjek u godinama početi dijeliti životne savjete? Ne… Nije on taj tip. On samo želi razgovarati. Vjerojatno je usamljen, baš poput nje. Zato ju je i prepoznao, jer se izdvaja iz gomile.

So don’t be afraid to let them show //  Your true colors
True colors are beautiful // Like a rainbow

Otpila je posljednji gutljaj kave i odlučila pričekati da gospodin dovrši svoju šalicu čaja. Izgleda da je samo tražio nekoga s kim bi mogao popričati. Gutala je njegove riječi, ni sama ne vjerujući koliko se može poistovjetiti s njima. Stvari koje joj je rekao bile su upravo ono o čemu je razmišljala otkad je došla ovamo. Sama je sebe prekorila jer ga je htjela otjerati, misleći da joj samo pokušava smetati.

Nije vjerovala u znakove, ali čovjek koji sjedi nasuprot njoj – bio je nešto čemu se ni u snu nije nadala, bio je dokaz da nije jedina, da postoje i drugi ljudi koji se osjećaju kao što se osjeća ona, ljudi koji vide da s današnjim svijetom nešto nije u redu. Negdje je nešto pošlo po zlu i boljelo ju je što drugi to ne vide, što ne vide nju, koja nastoji u potpunosti iskoristiti svaki dan, uživati u životu, u popodnevnoj kavi pod suncem, u ugodnom društvu ili uz dobru knjigu. Ovaj čovjek, kojeg je tek upoznala i kojeg vjerojatno nikada više neće sresti, pokazao joj je da je u pravu. Rekao joj je sve što je i sama znala. Ipak, to drugačije zvuči kada ti netko ispriča, kada znaš da nisi sam…

When I last saw you laughing // If this world makes you crazy
And you’ve taken all you can bear //  You call me up
Because you know I’ll be there

Trenutak u kojem počnemo brinuti samo za sebe i prestanemo obraćati pozornost na ljude koji prolaze pored nas, onaj je isti u kojem smo se prokleli. Današnji, moderan život, u jednom nam danu na leđa istresa stotine obaveza koje je potrebno riješiti do sumraka, tisuće problema koji se neće riješiti sami od sebe, nebrojeno briga s kojima se ne znamo uhvatiti u koštac. Današnji čovjek više ne stigne misliti na sebe. Suprotno logici, upravo zbog toga postaje sebičan. Zaboravlja da sam sebi nije dovoljan i da u samoći ne može preživjeti. Međutim, od silnih obaveza i nagomilanih problema, više ne vidi da i drugi proživljavaju vlastite krize. Umjesto toga, vidi samo sebe i mizernost vlastita postojanja.

Zatvara se i gradi sivu ljusku, dopuštajući bojama da polako iscure iz njega. Hrvanje sa svakodnevicom je poguban sport. Ima pravila, poput svih ostalih sportova, samo što ova učimo u toku ili ih krojimo sami. Borimo se najbolje što možemo, no često na štetu samima sebi. Stvaramo začarani krug. Naši problemi uništavaju nas, zbog problema uništavamo sami sebe. Od samih sebe, pak, više ne vidimo druge. Drugi, od samih sebe, ne vide nas.

Moderno je društvo otuđeno, čovjek je prestao živjeti vlastitu bit. Stvoreni smo da budemo slobodni i sretni. Postali smo robovi navika i posla. Rob nikada nije sretan i uvijek će pokušati osloboditi se okova.

Pokušavaš li ti? Ili se samo praviš? Živiš li u zoni komfora slabih osjećaja i blijedih boja? Ima li u tvojem srcu sreće? Hodaš li sa srcem u rukama ili pognute glave, kao svi oni pored kojih svakoga dana prolaziš?

 

 

Lektura: Nives Rog

Ilustracije:Hrvoje Vuksan

Stihovi: Cindy Lauper – True Colors, 1986.

Facebook Comments
Advertisements

Leave a Reply

This site uses Akismet to reduce spam. Learn how your comment data is processed.

error: Content is protected !!
%d bloggers like this: