Advertisements

Da mogu vratiti vrijeme

Kada bih se mogao vratiti godinu dana u prošlost i sresti samoga sebe, rekao bih si jednu jedinu rečenicu. Rekao bih: „Nemoj poslati tu poruku.“ Potrudio bih se da obrišem tu jednu rečenicu koju sam odlučio poslati potpunom strancu. Zašto? Jer bi mi život bez te poruke i svega što je donijela bio višestruko lakši. Bio bi možda prazniji, ali ne bi bio uskovitlani tajfun u kojemu se sukobljavaju emocije i razum. Ne bi bio bojno polje mozga i srca i ne bi bio ispunjen večerima prožetim besmislenim priželjkivanjem scenarija koji se nikada neće dogoditi.

Bih li poslušao sam sebe? Ne znam… Volim vjerovati da bih. Nadam se da bih vjerovao starijem sebi koji dolazi iz budućnosti koju je ta poruka stvorila. A opet… možda i ne bih.

Ta je poruka bila upućena tebi, beskonačno dragi, složeni, slomljeni i polijepljeni čovječe. Tebi, koji ćeš za kratko vrijeme postati netko koga ću smatrati prijateljem, netko za koga ću priželjkivati da postane toliko više. Osvojio si me na prvu loptu, znaš li to? Isprva smo se prepustili tom silovitom poletu strasti koji sam po sebi nije imao nekog smisla. Ipak, bilo je lijepo i to je sve što je tada bilo važno.  

Znam da sam ti tada bio tek usputna zabava, no ni ja nisam planirao nešto ozbiljno s tobom. Tada. Uskoro se pred nama pojavilo raskršće. Hoćemo li nastaviti uživati u sirovoj strasti, dovesti se do granica ljudskih osjećaja i već u sljedećem trenu izgorjeti, nestati jedno drugome iz života praveći se da se ništa od toga nije dogodilo, ili ćemo pak stati na loptu? Smiriti situaciju i pokušati izgraditi koliko toliko normalan odnos?

Krenuli smo težim putem. Tada… Tada mi je bilo drago. Stekao sam zbog toga dobrog prijatelja, osobu kojoj se na toliko različitih razina divim, koju poštujem i kojoj bilo kada mogu pokucati na vrata znajući da će me uvijek primiti. Makar bio zatrpan poslom. Proživjeli smo zaista predivne trenutke, kao i one manje lijepe. Zajedno.

Bio sam tu kada si trebao nekoga. Kada nisi znao što ćeš sa sobom, kada te svakodnevica u koju si zapeo tuđom krivicom dovodila do mahnitanja. Bio sam tu. Kao društvo. Potpora. Utjeha. Kao glas razuma i oponent u raspravama.

Nisam to volio, ali tebi je trebao netko tko će te saslušati i razumjeti. Tko će ti ponuditi opcije i dati kontekst, perspektivu, logičan pristup tvojoj boli. Tada sam te zaista smatrao prijateljem. Bio si jedan lijepi dio mog života koje se ni sada ne želim odreći.

Sve dok jednog dana nisam shvatio da sam prešao granicu. Da sam dopustio razumu da se pritaji, a srcu da preuzme. Da… Zavolio sam te. Svim srcem. Bio si dašak vedrine mojim sumornim danima, strijela humora kada mi na lice osmijeh nije mogla postaviti ni najbolja komedija koja se nudila u kinima. Ti bi to uspio, i za to ti od srca hvala.

Ipak, bio si nešto što nikada neću moći imati, jer ja sam za tebe zaista samo prijatelj, dok si ti za mene toliko više. Ti niti ne vidiš što ti se događa pred očima. Ne vidiš kako se iz dana u dan sve više raspadam, kako nestajem i gubim se nastojeći te grčevito držati uza sebe, mada znam da to ne mogu i da na to nemam nikakvo pravo.

Ne želim te izgubiti, a znam da moram. Jer s tobom dalje ovako ne mogu. Ovo – ovo što se sada događa u mojoj glavi nikada ne smiješ saznati. Nećeš. Neću to dopustiti. Previše mi je stalo do tebe da uz sve što ti život svakodnevno nudi na pladnju ja dodatno serviram svoju hrpu emotivnih bljuvotina.

Zato želim da je putovanje kroz vrijeme moguće, da sam sebe upozorim na tu veliku pogrešku koju sam jednom učinio. Jednu poruku kojom je sve počelo. Jednu jedinu rečenicu. Da sam ju bar poslao nekome drugome, ničega od ovog ne bi bilo. Ja ne bih znao za tebe, ti ne bi znao da ja postojim. Čak ni tada ni jedno od nas ne bi bilo sretno, no život bi ipak nekako tekao dalje.

Ovako… Osjećam se ukopanim na mjestu. Bez snage i hrabrosti da se pokrenem. Da ti sve priznam ili se pokupim i odem. Štogod. U konačnici bi rezultat ionako bio isti. Ti bi bio zbunjen i osjećao bi da mi duguješ nešto, a ja bi bio razapet između želje da ti se bacim u zagrljaj i nagona da pobjegnem.

Činjenica je da sam sam kriv za ovo. Ja i nitko drugi, a ponajmanje ti. Svjesno sam se doveo u ovo bolesno stanje i sada se pokušavam iščupati iz njega. Pokušavam, dok u biti zavaravam samoga sebe. Ne želim, jer jedino rješenje ove situacije je ostaviti te za sobom dok krećem dalje sa svojim životom, a ne mogu te ostaviti bez da potrgam srce.

Ipak, morat ću jer drugog izlaza nema. Putovanje kroz vrijeme ne postoji. Ne mogu se vratiti i ispraviti pogrešku, ako ju tako uopće mogu zvati. Ne mogu promijeniti odluke, ne mogu s tobom započeti iz početka. Jedino što mogu je povući crtu i nadati se da će mi budućnost donijeti nešto bolje, nešto vrijedno življenja. Nešto što će me uveseljavati, umjesto da me iz dana u dan ranjava.

Moram otići. Od tebe, od sebe, od onoga što sam postao uz tebe. Od ovog života koji mi curi kroz prste dok želim ono za što znam da ne mogu imati. Od crnih misli koje se svakodnevno roje u glavi, od boli koja mi svakodnevno otežava disanje.

Ti ovo nećeš pročitati. Ti ovo nećeš znati. Ti nikada nećeš biti svjestan što si mi i koliko značio. Ti ćeš živjeti u neznanju čudeći se kako sam se to preko noći promijenio i nestao iz tvog života.

Ja ću se još jednom pokušati sastaviti. Bez tebe. Sam sa sobom. Ako se jednoga dana ponovno sretnemo, budi siguran da ću okrenuti glavu i produžiti. Nestati iza prvog ugla. Ne zato što te mrzim, taj osjećaj nikada nije bio i nikada neće biti vezan za tebe. Ne. Ne iz mržnje. Iz straha. Da se sve ovo ponovi, a tako se lako i u početku moglo izbjeći. Baš zato, jer je bilo tako lako otići, ili samo stati na loptu. Baš zato to tada nisam napravio, a vjerojatno neću ni kada se ponovno vidimo. Zato ću pobjeći.

Ne srećo, ne bježim od tebe. Ako te ikada ponovno sretnem – to će biti bježanje od samoga sebe.

Facebook Comments
Advertisements

Leave a Reply

This site uses Akismet to reduce spam. Learn how your comment data is processed.

error: Content is protected !!
%d bloggers like this: