Advertisements

Danas je moj red

Pokosilo me u jednom dahu. Između dva gutljaja već toplog piva, u separeu pretjerano zadimljenog kafića. Strijela istine, koja mi je i prije znala zadati udarac sada je samo proletjela kroz mene zabivši se u tog stranca koji je sjedio nasuprot meni.

Odbacio sam nekoliko novčanica na stol, vjerojatno koju previše i hvatajući jaknu u trku izletio na vjetrometinu. Prohladan jesenji zrak pokušavao mi se uvući pod kožu i ispuniti me vlažnom hladnoćom ustajalog lišća. Nisam znao kuda idem, niti što ću sljedeće učiniti. Jedino je bilo važno maknuti se iz tog birca, iz te izvrnute priče u kojoj sam umalo zapeo.

Nije bila prva, no večeras sam odlučio da će biti posljednja. Dobro poznati obrazac još mi se jednom počeo razmatati pred očima. Promakao mi je u samome početku, ali kako je večer prolazila postalo je sve očitije kojim smjerom ovo ide. I zašto ja više ne mogu biti dio toga.

Nije bio nitko poseban. Bar ne na prvu. A opet, bio je toliko poseban. Slomljen, kao što su i drugi bili. Drugi, koji su došli prije njega. Koji su se jedva primjetno ušuljali u moj život, tek ovlaš pokucavši na stražnja vrata, spremni već u sljedećem trenutku dati se u trk i nestati negdje na poljani pokrivenoj velom magle.

Svaki je od njih bio na granici. Svakome se život pretvorio u hrpicu pepela zaostalog za podivljalom buktinjom koja je sravnila sa zemljom sve u što su do tada vjerovali. I svakome je od njih trebao netko tko će im pomoći da ponovno stanu na noge. Međutim, nitko od njih nije imao nikoga, jer svi oni koji su možda i mogli pomoći u tom su trenu bili tek dio one hrpice sivkastog pepela prošlog života.

Nisam ih tražio, niti sam ih želio u svom životu. Ipak, njihovi su se putevi uvijek nekako isprepleli s mojim. Tada sam govorio da su mi takvi ljudi suđeni, ili da sam možda ja suđen njima. Jer vidiš, ja sam ih znao popraviti. Znao sam sakupiti sve te sitne komadiće njihove osobnosti rasute po podu i sastaviti ih u smislenu cjelinu – u ono što su bili prije nego ih je nečiji čekić sastavio sa zemljom.

Obrazac je uvijek bio isti. Bili su polomljeni. Život je u glavnom izgubio smisao. Čak i ako nije, ležao je negdje zametnut i skriven. Trebalo ga je ponovno pronaći, ponovno osvijestiti zašto vrijedi biti pripadnik ove tu vrste koju zovemo čovjekom, zašto vrijedi živjeti. Znao sam im izmamiti osmijeh na lice, uliti povjerenje i natjerati da poduzmu bitne korake koji će im omogućiti da ponovno počnu živjeti.

Bio sam to svjetlo na kraju tunela koje svi željno iščekuju. Čak i kada nisam bio, stvorio bih ga. Jer su ga trebali, jer nisu imali nikog drugog tko bi to svjetlo mogao biti. Bili su jadni, napušteni, bezvoljni i pogaženi. Ja sam u svakome od njih vidio ono što ni osobe koje su nekada nazivali prijateljima nisu.

Vidio sam taj žar životne iskre, pretrpljenu bol i sve nagomilane patnje, ali i želju za životom. Sasvim tihu, povučenu i gotovo ugašenu, no još uvijek živuću. Želju koju nisu znali ostvariti, koju nisu znali izvući na površinu i dopustiti joj da ih povede.

Ja sam znao. Ja sam bio taj koji im je pomogao riješiti probleme, pokazati im u kojem smjeru treba pogledati da bi vidjeli novu cestu koja zavija u daljini. Do rješenja su uvijek dolazili sami, no ja sam uvijek stajao uz njih.

Danas se ja raspadam. Danas ja ne znam kuda gledati, danas ja ne vidim rješenje koje mi vjerojatno titra pred nosom. Danas je meni potreban netko tko će me sastaviti, tko će mi pokazati u kojem smjeru da pogledam. Danas taj netko nije ovdje. Niti će ikada biti. Jer ja sam taj koji je hodao svijetom i sastavljao ljude. I pritom se potrošio.

Danas od mene više nije ostalo ništa, jer sam sve što sam imao dao drugima. Jer im je trebalo. Sada imam samo sebe. Ranjenog i slomljenog, sravnjenog s tlom, pregaženog. Ne postoji netko tko će me podići, tko će mi makar pružiti ruku. Jer nitko ni ne zna da sa mnom nešto nije u redu.

Priznajem, krivica za ovo stanje je isključivo moja. Pomagao sam izgrađivati druge, umjesto da gradim sebe. Drugi su uvijek bili važniji. Nečiji su problemi uvijek bili veći od mojih. Zato sam pomagao. Jer, uspoređujući njihovu patnju s mojom, njihova je uvijek bila veća. Moja… Lako za moju. Ja ću svoju već nekako riješiti. Osim što… Nikada nisam, jer uvijek bi došao netko novi, netko tko je polomljen malo više od mene. Netko tko ima prioritet.

Zato sam danas pobjegao, jer sam ponovno upao u istu zamku. Samo, danas više nemam snage sastavljati druge. Danas ja dolazim na red. Došlo je vrijeme da konačno sastavim sebe. Iz početka. Krhotinu po krhotinu.

Hoću li se ikada vratiti na staru stazu? Ne znam. Ne znam hoću li ikada ponovno imati snage i hrabrosti za takva djela. Prvo se moram sastaviti, da bih nastavio živjeti. Da bih uopće živio. Zatim… Što bude bit će. Možda ponovno budem svjetionik u oluji, a možda konačno pronađem svoje svjetlo na kraju tunela.

Danas, dok prohladni jesenji vjetar neustrašivo šiba ulicama ja po pločniku skupljam svoje komadiće. Jedan po jedan lijepim ih u cjelinu. Danas je moj dan. Danas ću se ponovno roditi. Neću biti savršen, ali ću biti cijeli. Bit ću živ. I konačno ću živjeti.

Facebook Comments
Advertisements

Leave a Reply

This site uses Akismet to reduce spam. Learn how your comment data is processed.

error: Content is protected !!
%d bloggers like this: