Advertisements

Trokut nerazumijevanja

Tipična subotnja večer. Jesen još nije službeno stigla, no noći već postaju prohladne. Kasnim punih deset minuta. Zagrebački gradski prijevoz – ako želiš zakasniti, u toj te namjeri nikada neće iznevjeriti. Stišćući tanku jaknu uz tijelo, otvaram vrata koja me propuštaju u zadimljenu unutrašnjost lokalno birca.

Čekaju me već, samo ih moram pronaći negdje u toj zagušljivoj utrobi našeg redovnog sastajališta. Nisam nešto raspoložen, no ipak sam odlučio prihvatiti poziv ta dva ljudska bića koje ovih dana sve češće zovem prijateljima. Pronašao sam ih u separeu, zaštićene od buke koju je stvarala gomila gostiju uživajući u svojem omiljenom piću, raspršena na nekih dvadesetak stolova.

Pozdravljam ih i primjećujem da me na stolu već čeka boca Staropramena – jedine poštene pive koju ovdje služe. Pridružena joj je još jedna takva u kojoj već nedostaje više od pola, dok se s druge strane stola sramežljivo smiješila čaša Jin-Tonika. Zakolutam očima iste sekunde kada sam ju uočio, bacim jaknu na susjedni stolac, nazdravim i otpijem dugi gutljaj iz boce koja me dočekala. Trebat će, ako se ovo naručivanje fancy pića nastavi.

Pokušaju me uvući u temu koju su načeli prije mog dolaska, ali nekako ne ide. Nije išla ni njima prije no što sam došao, no izgleda da se ni jedna bolja nije nametnula. Započinjem novu. Automatski prelazim gluposti koje su mi se danas dogodile. Ubacuju se i komentiraju, gotovo automatski i bez pretjeranih emocija. Tema je takva, nema se tu što reći. Pokušavam naći nešto bolje, no ne ide mi. Rekao sam već, nije mi bila neka večer i skoro sam ostao doma. Ipak, odlučio sam ovoj večeri dati šansu. Možda je ipak bilo bolje preskočiti ju…

Jedan od njih ubrzo uzima zaokret, mijenja temu i pokreće svoju tužaljku. Gledam ga, gotovo bez komentara. Onaj drugi naizgled je zainteresiran, sluša ga sa zanimanjem, ponegdje ubaci koju riječ podrške ili neartikulirani zvuk odobravanja. Ja šutim i polako pijem svoju pivu. Zapravo mu nemam što reći, jer njegovi me problemi ne diraju. Znam da u njegovoj glavi djeluju veliki, no zapravo to uopće nisu.

Ljudski su i vezani za osjećaje, no iz nastale se situacije lako može izvući. Ako to želi. Želi li? Mislim da zapravo ne. Mislim da uživa u tom melankoličnom okruženju koje stvara, pažnji koja mu je posvećena jer mu naizgled treba pomoć. Ne padam na tu manipulacijsku tehniku, zato šutim.

S vremenom i drugom počinje opadati pažnja na iznesene žalopojke pa i on pokuša okrenuti vodu na svoj mlin. Nije ni njemu lako, jer i njegovu dušu svašta pritišće. I on ima potrebu govoriti o svojim problemima. Istim onim koje ja neću iznijeti pred njih dvojicu, jer ne tržim njihovu podršku, niti mi treba njihov savjet. Meni u tom trenu samo treba nešto da mi odagna pažnju od problema kojima sam svakoga dana izložen. S kojima se borim i koje nastojim razriješiti. Ne treba mi dodatno zakopavanje u tuđe jade i pretvaranje u superjunaka pod krinkom koji će njihovom životu dati smisao.

Prvi ostaje nezainteresiran. Komentari su mu suzdržani, šale uštogljene, a izraz lica namješten u pristojni, no prilično lažni osmijeh. Ispraznim riječima i negdje pokupljenim frazama odaje dojam da prati i pruža podršku, no u biti svaka izgovorena riječ tek je formalnost kojoj je jedini cilj sugovornika ne okupati hladnim valom tišine.

Pokušavam se uključiti, no ni nakon dužeg razmišljanja zaista nemam što za reći. Osim da smo očito toliko različiti da ni jedan od nas nikada neće razumjeti onu drugu dvojicu. Dok se tako trudimo održati kakvu takvu komunikaciju, jedva uspijevajući zadovoljiti formu neformalnog razgovora, svakim nam trenom postaje jasnije da ovo društvance nema temelje na kojima može opstati.

Razumijem i jednog i drugog, vidim njihove probleme, poistovjećujem se s njima, jer su nekada to bile situacije u kojima sam ja zapeo, borbe s kojima sam se morao uhvatiti u koštac. I jesam. Riješio sam ih. Pobijedio u tim borbama, izašao iz njih jači. Razumijem ih, u potpunosti. Suosjećam. A oni? Kao i ja – svatko u svom filmu, svatko sa svojim mislima. Jedan je uvjeren da pati, dok u biti ni sam ne razumije što mu se točno događa. Možda prvi put u životu snažno osjeća emocije koje su do sada bile skrivene ispod površine. Možda po prvi put osjeća koliko emocije mogu biti snažne i kako te lako mogu pojesti ako ne znaš što ćeš s njima. Zbunjen je i traži izlaz. Na krivim mjestima, u krivim stvarima. U pogrešnim ljudima.

Drugi… Drugome se nedavno raspao svijet i ne zna kojim bi putem krenuo. Ne shvaćajući da na ruševinama ne možeš graditi prije no što raščistiš zgarište, pokušava vratiti ono što je izgubio. Umjesto da sreću pronađe u nečem novom, pokušava se vratiti na stari put – jer drugi ne poznaje, jer ne zna drugačije. Umjesto da uči, on ponavlja greške. Greške koje ga zakapaju sve dublje i dublje.

Ja – koji sam prošao i jednu i drugu priču, znam da ih moram pustiti da pronađu svoj put. Za njihovo ponašanje nemam razumijevanja, jer se ja s problemima hvatam u koštac. Ja ne dopuštam da se život događa meni, već nastojim živjeti. Ja nastojim, oni pokušavaju.

Mene more druge brige. One koje njih neće zanimati, jer nisu ljubavne prirode. Mene njihove više ne zanimaju, jer sam ih već dovoljno puta čuo. I ponudio rješenja – koja nisu prihvatili. Njih dvojica međusobno – trude se pomoći jedan drugome. Naravno, bez uspjeha. Jer ni jedan od njih nije otvoren za sugestije. Jer se samo želi isprazniti. Umjesto da iskoristi priliku i učine nešto konstruktivno.

Ja – ja sam odlučio biti konstruktivan. Ostavljam novčanicu na stolu i dohvaćam jaknu. Uz izliku pospanosti ustajem se i izlazim na vjetrometinu. Hodam polako prema stanu. Mičem se iz tog trokuta u kojemu svatko svakoga razumije, ali jedno smo drugome nevažni. Jer nismo tu da bi se razumjeli i pomogli si, već zato što nam treba publika.

Razumijemo jedno drugog, no inertni smo i površni, jer nam ciljevi nisu isti, jer su nam pogledi na život i ono što bi on trebao biti dijametralno suprotni. Jer nismo iz iste priče, mada su nam se stranice u nekom trenutku slučajno preklopile. Jer u tom zagušljivom separeu ne postoji ono nešto što bi me usrećilo, zbog čega bi mi bilo ugodno. Jer ne mogu.

Odlazim iz ove priče, iz ovog umjetnog trokuta za koji je bolje da nije nikada stvoren. Neke stvari nikada neće moći ići ruku pod ruku. Neke stvari ipak treba pustiti da umru. Ovaj trokut, između ostalog.

Facebook Comments
Advertisements

Leave a Reply

This site uses Akismet to reduce spam. Learn how your comment data is processed.

error: Content is protected !!
%d bloggers like this: