Advertisements

Svoje mane zovem vrlinama

Nedjeljnu večer obično začinim čašom vina. Ne pijem često, ne pijem puno, no čaša vina u izmaglici odlazećeg tjedna tradicija je koja mi je već godinama suputnik. Ugasio sam stropno svjetlo, puštajući do sebe samo difuznu rasvjetu stolne lampe. Upalio sam mirisnu svijeću i sa čašom koju je vino milovalo, sasvim neprimjereno, više od njene polovice, krenuo prema radnom stolu, gdje me čekao nedovršeni tekst.

Prolazeći pored velikog zidnog ogledala, tek sam perifernim vidom uhvatio siluetu koja me pozdravila iz polumraka. Zastao sam, pogledavši čašu u ruci, i okrenuo se prema ogledalu. Dočekao me mutan obris nečega što bih trebao biti ja. Isprva nisam prepoznao taj odraz. Nalikovao mi je, ali nešto je na njemu bilo pogrešno. Približio sam mu se, rukom dotaknuvši hladnu površinu stakla.

Pozdravio me ožiljak iznad desnog oka. Tek centimetar duga crta, narušavala je simetriju lica, unoseći nesklad u odraz koji me promatrao. Sjeo sam pred ogledalo, odloživši čašu na pod, te prstom lagano prešao preko tog ružnog udubljenja. Nosim ga poput žiga, već nekoliko godina. Smanjio se, potamnio je, ali nikada nije potpuno nestao. Nepomično stoji na istom mjestu, podsjećajući me na nepromišljenu večer koje se gotovo i ne sjećam. Da… Alkohol. Bila je to pijana noć i trebalo mi je nekoliko dana da se prisjetim kako sam ga uopće zaradio.

Dugo je na tom mjestu stajala rana koju sam opravdavao nesmotrenim padom s bicikla, provlačenjem kroz gusto grmlje i sličnim bedastoćama. Istina je da sam udario o rub kreveta. Kako? Pa… Duga je to priča. Nije čak ni zanimljiva. Dok sam još uvijek pokušavao rekonstruirati večer koja je rezultirala biljegom za čitav život, slušao sam dušebrižnike kako komentiraju da je ranu trebalo sašiti, da će mi sigurno ostati ožiljak… Ipak, bili su u pravu, vječni podsjetnik na nepotreban događaj i dalje je tu. Meni posred čela.

Još je koji gutljaj bio potreban da me vrati u to vrijeme, kada me krasilo nešto manje pameti i mnogo više avanturističkog duha. Još uvijek se ne ograničavajući društvenim normama, izvodio sam svakakve gluposti, ispunjavajući noći avanturama. Kada danas pogledam to lice od prije nekoliko godina, obuzme me suviše topao val srama.

Kao kada dan nakon izlaska gledate fotografije protekle večeri i zgroženi ste debilnim izrazima lica, uvelike uvjetovanih količinama ispijenog alkohola. Točno tako sam i ja promatrao sebe. Onog sebe od prije nekoliko godina. Ožiljak ostaje, da me podsjeća da bi za neke priče ipak bolje da nikada nisu bile ispričane.

Novi gutljaj vina skrenuo mi je pažnju s ožiljka. Pogled mi je pao na ruku koja je čašu odmicala od usana. Mala, sitna šaka s kvrgavim prstima, koji nikada neće služiti reklamiranju nakita. Nije da bih to ikada želio raditi, no često sam sanjao o dugim, vitkim prstima, onakvima kakve imaju pijanisti. Velike su šake odraz snage i odvažnosti, dok moji kržljavi prsti gotovo sasvim nestaju kada oblikuju šaku. Istina, ta je šaka dovoljno jaka da zada udarac, no ona će uvijek biti to što jest – samo mala skupina iskrivljenih prsti.

Nikada neću biti pijanist, to je sasvim sigurno. Međutim, ovi prsti čine što neka druga ruka ne bi mogla. Maleni su, tanki i spretni. Ovo su ruke radnika – nekoga tko bez spretnih prstiju nikada ne bi mogao biti dobar u svome poslu. Možda nisu lijepi, ali su moji. Prislonio sam dlan na ogledalo, promatrajući kako se stapa sa svojom zrcalnom slikom. Savršeno preklapanje, kakvo u prirodi nikada neće postojati. Priroda je uvijek bar malo nesavršena. Uvijek nešto strši, uvijek nečeg ima viška ili pak nečega nedostaje.

Zašto sam onda nezadovoljan tim sitnim nedostacima koje imam? Zašto mi smeta mala asimetrija na licu ili šaka koja nije estetski lijepa? Zašto težim tome da izgledam savršeno, kada savršenstvo postoji samo izvan okvira prirode? Priroda je savršena u svojoj nesavršenosti, a ako je čovjek dio prirode, ne vrijedi li isto i za njega?

Pogledao sam opet to strano lice u ogledalu i namignuo mu. Bore. Već su pomalo vidljive. Tragovi starenja – tako bi rekli oni zajedljivi. Da, godine nas stignu, bez iznimke. Nemam više ono dječje lice koje sam naviknut gledati na već izblijedjelim fotografijama. Nemam više ni onaj dječački sjaj u očima. Nekako, godine su sve boje odnijele sa sobom. Nekako, ostavile su mi samo bljedilo. Umjesto glatke kože, sada u odrazu vidim sedmodnevnu bradu, koju često nemam volje obrijati. Vidim i linije koje mi je poklonio život. Ponekad zaista žalim za onim zategnutim crtama lica koje se nikada više neće vratiti, ali tada se sjetim koliko sam bio mlad, koliko je neiskustvo vladalo mojim životom.

Te crte koje nosim na licu – te bore, kako ih zovu. One su dokaz da sam živio i da još uvijek živim. Dokaz da imam sjećanja koja uvijek nosim sa sobom. Neke su nastale od smijanja, druge od plakanja. I jedne i druge jednako poštujem jer svako me iskustvo poučilo nečem novom. Svaka crtica iznad očiju jedno je sjećanje. Svaki nabor oko usana dokaz je da sam se smijao. Još se uvijek smijem. Svakoga dana sve više. Još uvijek znam i zaplakati i nadam se da tu mogućnost nikada neću izgubiti.

Danas ću si natočiti još jednu čašu vina, da nazdravim odrazu u ogledalu. Zašto? Zato što sam ga prečesto izbjegavao. Poštovao sam slike sebe od prije nekoliko godina – ono savršeno lice, ono koje sada pripada prošlosti. Odbijao sam prihvatiti da godine nose promjene, da čovjek stari, da se mijenja. Odbijao sam pogledati se u oči i prihvatiti da mi tridesete šapuću, približavajući mi se gotovo nečujnim korakom. Odbijao sam prihvatiti da više nisam dječak bez briga i obaveza.

Sada, dok gledam svoj odraz u polumraku, vidim da je prizor lijep. Zaista, vidim da ovo tijelo ima nedostatke i da plaćam danak vremenu. Ipak, iskreno, to me ne zanima. Nitko od nas nije savršen, samo što neki svoje mane prikrivaju vještije od drugih. Pokušao sam se zamisliti na naslovnoj stranici nekog modnog časopisa i istog trena, iz mene je provalio gotovo histeričan smijeh. Nije nemoguće da moja fotografija dođe na mjesto poput spomenutog, no moj život ne pripada tim sferama. Moj je život satkan od sitnih dijelića, toliko nesavršenih da naizgled djeluju kao da se savršeno uklapaju jedni s drugima.

Život nas, svojim neupitnim prolaskom, oblikuje. Svatko od nas još je uvijek poput voštane figure, u njezinom nesavršenom, nedovršenom obliku. Dan po dan, umjetnik u vremenu oblikuje nas i mijenja u smjeru vjetrova koji nas šibaju. Nije li zapravo potpuno zategnuta koža tek nedovršeno remek – djelo? Dok god živimo, izgrađujemo se. Kada zaboravimo rasti, vrijeme to čini umjesto nas, neumoljivo nas tjerajući naprijed. Ono što ostaje na našoj koži, bili to ožiljci ili bore, tek su uspomene. A uspomene je potrebno spremiti u kutije sjećanja i njegovati ih, tek povremeno ih vadeći van, kako bi nam pokazale tko smo postali.

Točim još malo crnog vina i vraćam se u sobu. Upalim svjetlo i stanem pred ogledalo, ponovno. Odmjerim odraz ovog momka duge kose. Nasmiješim se, namignem mu još jednom i samozatajno nazdravim. Odraz iz zrcala začudno me promatra, blago se smiješeći. Zajedno ispijamo vino. Gasim svjetlo i zatvaram vrata sobe.

I tako, zbog jedne obične čaše vina, jedne obične nedjeljne večeri, čovjek objasni sebe sebi samome…

Lektura: Nives Rog
Ilustracije Hrvoje Vuksan

Facebook Comments
Advertisements

Leave a Reply

This site uses Akismet to reduce spam. Learn how your comment data is processed.

error: Content is protected !!
%d bloggers like this: