Advertisements

Godina životnih odluka

Svaka je do sada imala ime, pa će tako imati i ova. Godina životnih lekcija – tako ću ju zvati. Godina, kao i svaka druga. Donijela mi je sreću, a s njom pod rukom i tugu. Radost i bol, s osmjesima i suze. Jer takve su godine. Kada sve stavite na hrpu i podvučete crtu, ne može se uvijek odvojiti dobro od onog lošeg. Nekako to uvijek ide skupa. Izmiješano, često bez jasnih granica.

Dočekao sam ju mirno, kao i većinu drugih. Bez velike fame i ludih proslava, jer ja sam takav. Jednostavan. Limenka piva i život na dlanu. Život koji mi se prelijevao pred očima dok je sat otkucavao ponoć. Odlučio sam da će biti bolja no prošla, vjerovao da će biti gora od iduće. Nadao se da ću u njoj uspjeti posložiti kockice života u smislenu cjelinu.

Istina je da je bila ispunjena prevratima, zapetljajima, potresima i kovitlacima osjećaja s kojima često nisam znao izaći na kraj. Bila je zbunjujuća. Odlična, koliko i očajna. Bila je to godina u kojoj sam se dotjerao do svake od krajnosti. Iz euforične sreće upao bih u ponor tuge, iz kojeg bi me pak iščupala nova avantura koju nisam smio propustiti.

Bila je to godina iskorištenih trenutaka u kojima ništa nisam želio prepustiti slučaju. Svaka prilika iskorištena, svako putovanje ostvareno. Svaki zacrtani cilj ostvaren, svaka emocija proživljena do krajnosti. Euforija. Sreća. Smijeh. Kao i suze. I bol. Nisam dopustio da svijet prolazi pored mene. Ove godine ja sam se događao svijetu.

Godina je to u kojoj su mnogi ljudi prošli kroz moj život. Neki su se u njemu zadržali tek kratko, dok su drugi postali okosnica mojih dana. Ovi prvi – koji se u njemu nisu uspjeli zadržati naučili su me neke od najvažnijih lekcija u životu. Naučili su me prije svega cijeniti sebe. Svoje uspjehe i vrednote koje štujem. Svoju bit i vlastitu sreću. Uz njih sam uvidio koliko zaista vrijedim i koliko sam napredovao od onog dočeka kada sam sam sebi nazdravio čašom prestarog jegera.

Sada, kada se konačno mogu ostvariti na svim poljima na kojima to želim, vidim da mnogi, baš poput mene, imaju tu istu priliku da učine nešto od svog života, da ga učine vrijednim. Isto tako vidim da ju ignoriraju. Da ju ne žele prihvatiti i ohrabriti se zakoračiti u svijet u kojem njihov život vrijedi proživjeti.

Vidim da mnogi od nas prelaze iz dana u dan vukući za sobom lance čija su sidrišta sada već u dalekoj prošlosti. Odbijaju osloboditi se, pretvoriti te čelične uzde u šaku pepela i slobodni grabiti prema budućnosti. Koliko god mi je žao takvih ljudi i ma koliko nastojao pomoći im, sada vidim da to nije moj posao. Zapravo, vidim da nije ničiji, jer takvi, usidreni duhovi niti ne žele pomoć. Žele samo pažnju. Suputnika na njihovom nesretnom putu.

Pao sam u tu zamku više no jednom. Uložio previše da im pomognem skinuti okove za koje su se kleli da ih žele smrviti. A zamka k’o zamka – uvijek uhvati svoj plijen. Zarobi i njega. Ipak, imao sam dovoljno snage izvući se iz tih besmislenih odnosa u kojima ja ponovno radim ono što ne bih trebao i pritom trošim energiju koja je trebala biti usmjerena prema onima s kojima sam proveo neke od najljepših trenutaka ove sada već skoro minule godine.

Ti ljudi, s kojima sam proveo nebrojene trenutke sreće u naizgled besciljnim lutanjima susjednim državama, pa čak i gradom kojega sada već zovem svojim razlog su zašto ću se ispraćajući ovu godinu nasmiješiti. Jer je bila dobra. Jer su ju oni učinili dobrom. Skupa sa mnom. Jer sam doživio toliko lijepih trenutaka ispunjenih zaraznim smijehom od kojega te zaboli stomak, jer sam osjetio da je drugima stalo do mene, baš kao što je i meni stalo do njih.

Jer su bili strogi kada je to trebalo, jer se nisu ustručavali reći mi kada sam griješio. Kada sam nevino upao u zamku okova tuđe prošlosti. Jer su to ljudi uz koje želim ostarjeti, s kojima želim stvoriti još bezbroj predivnih uspomena kojima ćemo se, nama se, jednoga dana zajedno smijati.

Naučio sam da se nekada treba izboriti za sebe. Da treba pokazati zube, ali istovremeno i otvoriti srce. Naučili su me da prijateljstvo ne poznaje granice i da život nije i ne smije biti tek puko preživljavanje. Premalo sam spavao i previše se umarao, no zbog toga najiskrenije, ne žalim. Iz neprospavanih sam noći kretao na put ili na posao, ovisno o danu, a svaka je od tih noći vrijedila. Svaki dan koji bi uslijedio – vrijedio je. Jer sam se trudio iskoristiti ga do maksimuma. Jer sam zaista želio živjeti.

Kao nikada prije, tako ni u ovoj nisam pristajao na površne odnose, jer zadovoljiti formu zbog forme za mene nikada nije bila opcija. Tražio sam dublje, kvalitetnije odnose i ponosno mogu reći da sam ih uspio ostvariti. I da je to nešto što mi srce ispunjava srećom i toplinom. Nisam dobio neko posebno priznanje ni neku veliku nagradu, ali sam zato pronašao te divne ljude koje zovem svojim prijateljima. Ljude na koje uvijek mogu računati i koji uvijek mogu računati na mene.

Iskustvo koje smo zajedno stekli kroz avanture i nedaće nešto je što mi u tolikoj mjeri obogaćuje život da nisam siguran mogu li to riječima opisati. Te zajedničke večeri tijekom kojih u jednom trenutku ne znamo što ćemo sa sobom, a već u drugom krećemo na avanturu koja će se pretvoriti u pregršt uspomena prožetih bolesno glasnim smijehom usred tramvaja ili busa u meni bude nadu da će sutra biti još malo bolje. Jer nama nikada nije nedostajalo ideja. Niti odvažnosti za provesti ih u djelo.

Ovu godinu je obilježila spontanost – nešto što će skoro uvijek biti pri vrhu za mene važnih kvaliteta. Danas smo u Zagrebu, sutra na Rastokama, prekosutra u Puli. Za tjedan dana na Lošinju, a malo kasnije u Veneciji. Gotovo neplanirano, živimo od trenutka do trenutka. Pritom nalijećemo na nove avanture i nikada zapravo ne znamo kuda će nas put odvesti. I baš zato uživamo. Jer život nije nešto što predviđaš, već ono što uzimaš kako dolazi – korak po korak. I nastojiš izvući ono najbolje iz njega.

Ostat će mi u sjećanju kao godina u kojoj sam se trudio više no ikada, a uspjesi koje sam nizao nisu predstavljali zadovoljstvo koje su trebali. Tek sada, dok cure zadnji sati vidim koliko sam daleko napredovao i koliko zapravo trebam biti ponosan na sebe. Da, na sebe, ali i na meni bliske osobe.

Danas mogu reći da negdje pripadam i da u svom tom uskovitlanom blještavilu boja počinjem nazirati neki smisao. Zato je ovo bila dobra godina. Naučila me važne životne lekcije. Svaka je od njih boljela. Mislio sam da neke neću preživjeti. Da će me osakatiti i da ću istrunuti u nekoj zaboravljenoj zabiti ližući rane koje nikako da zacijele. Ipak, svakog sam puta ustao i prihvatio poraz. Pretvorio ga u lekciju. Potrudio se da iz njega naučim nešto i da tako stečeno znanje iskoristim u daljnjem životu.

Zato je ovo Godina životnih lekcija. No ona je ujedno i godina novih prijateljstava, satiranja okova prošlosti kao i godina postavljanja temelja za budućnost. Ovo je i godina promjena. Ovo je bila godina življenja.

Facebook Comments
Advertisements

Leave a Reply

This site uses Akismet to reduce spam. Learn how your comment data is processed.

error: Content is protected !!
%d bloggers like this: