Advertisements

Kiša nad Dunavom

Pali,  vatromet u mojoj glavi

Pohvali, kosu rasutu po travi

Ruku čvrsto stisnutih u šake, skrivenih u toploj unutrašnjosti džepova debele zimske jakne koračam praznom ulicom. Glave uprte u pod lutam bez smjera i cilja. Hladni zimski zrak udara mi u obraze. Nastojim se ne tresti, no ne mogu. Hladnoća dolazi po svoje. Znam da neće proći još puno vremena prije no što postane prehladno za ostati na otvorenom.

Pokušavam iskoristiti svaki trenutak koji mi stoji na raspolaganju, no zapravo ne znam što želim. Lutam. Prepuštam se slučajnosti, dopuštam da me ulica odvede svojim putem, u neki meni nepoznati dio grada. Zapravo se gotovo potpuno svjesno želim izgubiti. Nastojim ne misliti, a opet tvoja mi se slika uvijek iznova pojavi u glavi.

Posjetiš me kada se tome najmanje nadam. Uvijek pokucaš na ta vrata koja nastojim držati zaključanima baš kada se najmanje nadam i nekako te uvijek iznova pustim unutra. Sjedneš na onu istu stolicu na kojoj si uvijek sjedio i gledaš me. A ja… Ja ti ne mogu odoljeti. Nikada nisam mogao.

Čak ni sada, kada je sve već odavno gotovo, kada tvoji prsti više ne prolaze mojom kosom, kada je nježni dodir tvojih prstiju tek sjetno sjećanje, ti ne nestaješ. Još si uvijek tu, sa mnom, svugdje u meni. Ne nestaješ. A toliko želim da nestaneš.

 

Daire daire, reka izvire

U magdalenama, vatra u venama

Dovela me do svog kraja. Ta uska, nezgrapna ulica iznijela me na čistinu. Okrenem se preko ramena i pogledam put kojim sam prošao. Od cijelog niza lampi ulične rasvjete tek ih je nekoliko upaljeno.  Magla koja odnekud navire upija tu žućkastu svjetlost pretvarajući ju u difuzne narančaste tonove. Blago se nasmiješim i zahvalim joj. Stresem se od navale hladnoće, i nastavim putem kojim me uputila. Ispraća me – tek jednog slučajnog prolaznika, kao i tisuće drugih prije mene, koji traže neki svoj put.

Novi val hladnoće koja izvire negdje u daljini uvlači mi se u kosti. Zrak je odjednom vlažniji, a moje misli se ne prestaju rojiti. Gotovo kao da dozivam maglu, da me sakrije pod svoje okrilje, udalji od ovog svijeta u kojemu sam uvijek bio stranac. Osjećam vlagu u kosi. Tu rasplinutu, hladnu vodenu tišinu koja se uvijek nađe kada ju najmanje želim. Sada znam do kuda dolazi, a s tim saznanjem dolazi još jedno; znam gdje me ulica dovela. Na sam kraj. U zaglušujuću tišinu prolaznosti.

Ovdje, na obali Dunava pod okriljem noći, sakriven u gustoj magli duboko sam udahnuo i dopustio ti da mi opet prošetaš mislima. Tvoj osmijeh, sjaj u očima i neukroćena kratka kosa natjerali su srce da brže zakuca, kao i uvijek kada te se sjetim. Ti, koji si postao sve što sam ikada želio i trebao, ti koji si danas tek lice s fotografije.

Večeras ću se konačno pomiriti s činjenicom da za mene u tvom životu nema mjesta. Barem ne onog mjesta koje bih želio zauzeti. Nudiš mi tek mrvice koje ne mogu utažiti moju glad. Želim te. Želim biti prvo lice koje ćeš pogledati kada se mrzovoljan prerano probudiš. Želim biti zadnje što ćeš vidjeti prije nego što slomljen od napornog dana ugasiš svjetlo i zatvoriš oči. A ti… Ti samo želiš da sam negdje u blizini, preko dana, u nizu svih ostalih događaja.

Zato se danas skrivam u magli. Jer bježim od tebe. Sada shvaćam da pokušavam pobjeći od samoga sebe. Od svojih osjećaja i od svega onoga što ti predstavljaš u mojem životu. Večeras će sve to nestati. A ja ću nadam se, nekako nastaviti živjeti. Bez tebe. Jer tebe večeras odnosi Dunav.

 

Ide, ide, ide kiša danima

Ka okeanima , koga to zanima

Bijesni, nemoći krik proparao je nebo, a mene pluća zabole od naglo udahnutog hladnog zraka. Trajao je tek trenutak predugo, što je sasvim dovoljno da mi izbije sav zrak iz pluća. Očajnički pokušavam doći do zraka istovremeno se boreći s oštricama hladnoće koje mi paraju prsa. Skupljam snagu i odvažim se na još jedan. Daljina ga guta, baš kao i prvi krik. Utapa ga vodi koja odmiče. Odnosi ga, no moju bol zbog koje taj krik očajnika uopće postoji ne uspijeva odagnati.

Zašto stvari ne mogu biti jednostavne? Zašto ne mogu s njim izbaciti svu tu bol? Zašto ju ne mogu jednostavno odstraniti, odrezati i baciti u tu vodenu masu neka ju odnese sa sobom? Zašto se iz dana u dan gušim u vlastitim osjećajima? Zašto ih rijeka jednostavno ne odnese? Ta velika, stara prijateljica koja me nekada davno naučila da ništa u životu nije stalno, da sutra nikada neće biti isto kao jučer. Od koje sam naučio da se svaku prepreku na putu može prijeći, samo ako si dovoljno uporan.

Danas pred njom stojim nemoćan. Molim za pomoć koju ne mogu dobiti. Molim za prečac prema smirenosti uma dok se istovremeno u meni vrtlože sjećanja pomiješana s emocijama. Ona jedva primjetno teče.

 

Ide, ide, ide zora nek’ ide

Dugme se otkide meni se ne ide

Doziva me. Znam da mu neću moći odoljeti. Ta pokretna vodena masa uvijek je bila nešto čemu nisam mogao odoljeti. Pokušam se oduprijeti, no hladnoća koja me ispunjava unosi u mene toliko željeni mir. Kako mi se hladi tijelo tako se i um smiruje. Počinjem se gasiti, pripremam se zaroniti u bezdan.

Od magle više ne vidim okolinu. Potpuno me sakrila, moje postojanje udaljila je od ostatka svijeta. Osjećam tu pokretnu masu u daljini kako se pod okriljem noći sasvim polako kreće prema svom cilju. Polako, jedva primjetno. Gotovo je nepomična, no njena je stalnost promjena. Nikada ne stoji na mjestu, uvijek u pokretu.

Ja… Ja već neko vrijeme stojim na mjestu. Ne mogu se vratiti u ono stanje iz kojega sam pobjegao, jer mi nije nudilo ono što sam htio od života. Taj prošli život nije mi mogao ponuditi tebe. Zato sam pokupio svoje stvari u maleni kofer i otisnuo se na put. Mislio sam da ću drugdje uspjeti pronaći sreću. Započeti novi život, izgraditi novi svijet.

Danas, dok stojim na ovoj obali Dunava u samom srcu Beograda, vidim da u tome nisam uspio. Vidim da iako sam imao jučer, još uvijek nemam sutra. Zapeo sam negdje u sredini, a mrak se nadvija nad moj svijet. Raste i svakim me danom sve više guši, baš poput ove magle koja me već gotovo u potpunosti preuzela. Svakim novim korakom kročim sve dublje u tamu, a zora se nigdje ne nazire. Sunce je sakriveno negdje daleko za planinama, a Mjesec skrivaju olovnosivi oblaci koji izgledaju kao da se nikada neće raspršiti.

Zora čeka neko bolje vrijeme…

 

Daj mi, ruke tvoje dve

K’o munje, gromove 

Dok živim da te pamtim

Ošine me iznenadni val topline kada kroz glavu prođe sjećanje na jedan poljubac koji već dugo stoji zakopan, gotovo zaboravljen. Taj prvi dodir tvojih usana dok ti ruka prolazi kroz moju kosu zauvijek me vezao za tebe. Lagan poput pera, a opet toliko intenzivan da se od njega cijeli svemir zavrtio oko svoje osi i zatim zadrhtao.

Jedan, za kojim su uslijedili mnogi, baš poput njega. Strastveni, a nježni, topli, a jedva osjetni. Puni emocija i beskonačno slatki. Žudio sam za njima svakoga dana. Žudio sam, kao što još uvijek žudim za tvojim dodirom, za tvojim dlanom sklopljenim oko mog, sigurnosti koju mi je pružao taj toliko jednostavan pokret. Tvoj dah na mojoj koži – nema ga više, niti će ga ikada više biti, a ja bez njega ne mogu živjeti.

Kako je došao, tako val topline i odlazi. Zamjenjuje ga studen jer tvojih dodira više nema. Poljubaca nikada više neće biti. S njima odlazi i moja snaga, moj smisao života, samo moje življenje. Ovdje, gdje Sava prestaje biti Sava, pretvarajući se u Dunav došao sam da bih pronašao spokoj. Da pronađem put, osvijetlim stazu u noći, Umjesto toga pronašao sam samo još veću bol, jer konačno sam sebi priznajem da ti više nisi dio mog života. Pokapam svaku nadu da ćeš to ikada više biti.

Ovdje, gdje Sava Dunavom postaje, stojim sam i pravim se da sam jak dok se svaka koščica u mojem tijelu slama od ledene tuge koja me predugo progoni.  Ovdje, gdje Sava prestaje postojati gradeći još veći i snažniji Dunav, večeras će baš poput nje, jedan dio mene umrijeti.

 

Ma, neka neka pada kiša danima 

Po okeanima, koga to zanima

Jedna po jedna klize niz obraz. Slane, vruće, pune bola. Na obrazu osjećam kako ih toplina napušta, kako ju predaju vlažnom zraku koji me okružuje. Uskoro ih više nema. Na njihovom mjestu stoje tek minijaturne ledene skulpture kao uresi na polomljenoj masci koja se nekada zvala licem.

Magla se razilazi. Iz minute u minutu postaje sve rjeđa. Uzdiže se i zaustavlja negdje visoko iznad mene. Grom propara nebo, a meni pogled pobjegne u stranu. Kreće. Posljednji pozdrav tebi. Posljednji urlik nepodnošljive boli. Otima mi se iz grudi, nema namjeru stati. Ne mogu. Pluća me bole, nedostaje mi zraka, no urlik nikako da prestane. Para nebo, tjera životinje u bijeg. Čak se i Dunav uznemirio. Namreškao se, dok mu ledeno hladne kapi udaraju u površinu.

Kiša je sve gušća. Snažnija. Teža. Stojim ukipljen dok suze teku same od sebe. Te slane kapi miješaju se s onima koje dolaze s neba. Odnose ih prema rijeci, da u njima pronađu svoje utočište. U toj velikoj, pokretnoj vodi koja će i jednog dana sasvim sigurno dovesti do oceana. Neka se tamo smire i pronađu svoj spokoj raspršene u beskonačnosti morskih dubina.

Ne prestaju. S njima izlazi sva moja bol. Odlazi, da se nikada više ne vrati. Mora otići, jer s njom ja dalje ne mogu živjeti. Tu, na samoj granici gdje se miješaju dva toka ja vadim srce iz grudi i otvaram ga na ledenoj kiši. Da ga iščisti, iscijeli i ohladi. Da ga smiri, da iz njega ispere svu gorčinu koja se kroz godine nakupila u njemu.

Ispirem tebe i sebe kojega vežem uz tebe. Ispirem osjećaje i bol, sreću, kao i nepodnošljivu tugu. Ta neopisivo hladna, a opet utješna voda koja dolazi s neba halapljivo upija sve čega se moje srce želi riješiti. Odnosi trule komadiće mojeg postojanja u Dunav koji ih spremno prihvaća. Sve, do posljednjeg. Odnosi ih prema moru. Što dalje od mene, da u nekoj dalekoj zemlji, negdje na dnu oceana do kojega će jednog dana stići konačno pronađu svoj mir.

 

Ma, neka, neka ide zora, nek’ ide 

Dugme se otkide, a meni se ne ide

Otima mi se još jedan, posljednji krik, u trenu kada očišćeno, isprano srce vratim natrag u grudi. Ovaj je drugačiji. U njemu više nema boli. Nema očaja, ni tuge. Ovo je preglasni uzdah olakšanja. Toliko dugo iščekivan, da je prerastao u urlik.

Kiša još uvijek pada, no kapi koje mi udaraju u lice više me ne bole. Sada su tek trenutna neugoda. Zdrava hladnoća koja donosi toliko željeno olakšanje. Iako je oko mene samo tama, znam da me nova zora čeka. Sada je sasvim sigurno da će doći. Osjetim ju, tamo iza visokih planina u daljini kako se priprema za novi dan. Doći će, kao što uostalom, uvijek dođe.

Danas još uvijek stojim na vjetrometini, dok mi ledeno hladna kiša natapa lice. Više nema suza, samo čista nebeska voda. Danas je rođen novi čovjek. Ovdje, gdje Sava Dunavom postaje ostavio sam komad svoje prošlosti, komad sebe. I tebe sam s njom pustio ovdje, u ovoj vodi koja nikada ne prestaje teći.

Ostavio sam te, da bih mogao nastaviti živjeti. Jer s tobom, a bez tebe, više nisam mogao. Otišao sam u ovaj grad na vodi da ponovno pronađem sebe, nesvjestan da jedan komad života moram pokopati. Taj veliki dio, koji je iz dana u dan sve više trudilo sada plovi prema moru. Jednog će dana stići do oceana i u njemu se konačno smiriti.

Ja nastavljam dalje, bez tereta prošlosti, bez gnjeva i boli. Možda ti jednom i namignem. Ne zato što ću htjeti provocirati, već čisto onako – iz fore. Bez opterećenja i nade da ćeš mi uzvratiti. Samo zato što si to ti.

Sutra ću se probuditi s prvim zrakama sunca i otići iz ovog velikog grada koji me tako toplo primio. Vratit ću se doma kao na novo sastavljen čovjek. Ti nećeš ništa primijetiti. Ti nećeš znati da sam se još jučer raspadao. Nema potrebe. Ovo nije bila tvoja borba. Danas, kada sam konačno pronašao sebe na ovom predivnom mjestu na koje ću se jednoga dana sigurno vratiti, ništa od ovoga više nije bitno.

Sada su to tek sjećanja koja će mi tek ponekad sjetno isplivati na površinu svijesti. Na trenutak. Rasplinuti će se već u sljedećem, jer ništa od te prošlosti više nije važno. Danas, na ovome mjestu gdje mi je Sava s lijeve, a Dunav s desne strane, sve je gotovo.

Nema više krikova. Nema više patnje. Ni boli. Samo utjeha.

 

 

Stihovi: Jelena Tomašević – Okeani

Facebook Comments
Advertisements

Leave a Reply

This site uses Akismet to reduce spam. Learn how your comment data is processed.

error: Content is protected !!
%d bloggers like this: