Advertisements

Kava u maglovito jutro

Svanulo je još jedno sasvim obično nedjeljno jutro. Obično? Pa.. Da. Ne događa se danas ništa posebno, osim što za nekoliko sati polazim za Beograd. Spavao sam svega dva-tri sata jer je jedna planirana cuga prerasla u neplanirani izlazak. Isti onaj iz kojeg će nas iz kluba istjerati metlom, u ranim jutarnjim satima, dok uz već upaljena svjetla osoblje krene raščišćavati pod pun plastičnih čaša i drugog smeća zaostalog za rasplesanom masom.

Na jedvite jade izvlačim se iz kreveta, ovlaš pogledam već spreman kofer i do njega pretrpani ruksak, kuham jaku tursku kavu da me vrati iz mrtvih dok istovremeno perem zube  i nastojim se obući. Ne kasnim. Imam još dobra tri sata do polaska vlaka. Ipak, brzinski ispijam kavu uz prvu jutarnju cigaretu, listajući novosti na mobitelu. Trudim se razbuditi, no sinoć se ipak popila koja runda previše.

Umivanje ledeno hladnom vodom donekle pomaže pa uspijevam posložiti misli. Navlačim cipele, oblačim jaknu, brzi pregled po stanu, a onda ruksak na ramena i kofer pod ruku. Nova avantura može krenuti.

Deset je sati, a ja do polaska vlaka imam još solidnih sat vremena. Ipak, već sam na kolodvoru jer je svako putovanje za mene svojstveni ritual. Postoji točno određeni protokol koji slijedim bilo da se radi o službenom putu ili privatnom putovanju. Pogledom prelazim kolodvor, tražeći caffe-bar koji će me primiti u svoje okrilje do polaska vlaka.

Pronalazim ugodan kutak u kojem ću se smjestiti. Iako je već studeni, a jutarnja magla se još nije u potpunosti digla, sjedam na terasu i pokrivam se na stolici pripremljenom dekicom. Naručujem kavu s mlijekom, a pristojni ju konobar donosi nakon svega nekoliko minuta. Nasmiješim mu se kimajući glavom i pružam novčanicu. Govorim mu da zadrži ostatak. Zahvaljuje se i s osmijehom udaljava.

Ispijanje tog prvog gutljaja gotovo prevruće kave izolira me od ostatka svijeta. U trenu zanemarujem sve što me okružuje, dopuštajući toj kraljevskoj aromi da mi zaokupi sva osjetila. Zatvaram oči tek na sekundu kako bih isključio sve oko sebe dok istovremeno osjećam kako mi se um bistri. Nema to neke velike veze s kofeinom. Stvar je samo u osjećaju. U toj iskri čistog užitka kada znaš da još uvijek imaš vremena opustiti se i provesti nekoliko trenutaka u miru sam sa sobom.

Kada napokon otvorim oči, više se ne nalazim na istome mjestu. To je i dalje onaj isti svijet u kojem sam se nalazio tek minutu ranije. Ipak, malo je pomaknut. Bolje ga vidim. Sjajniji je. Bistriji. Vidim sitnice koje su mi do maloprije bježale. Vidim detalje i shvaćam da su mi usne razvučene u blagi osmijeh. Jer ovo je jedno savršeno jutro. Tih nekoliko trenutaka potpune tišine provedenih u spokoju vlastitih misli, uz šalicu dobre kave, savršen su početak nove avanture.

Nađem u imeniku prijatelja s kojim često dijelim trenutke koji me posebno uveseljavaju i bez puno razmišljanja šaljem poruku: “Kak’ volim ove samotnjačke kave prije puta.

Odgovor koji dobivam za njega zaista nije neočekivan: “Meni to izgleda depresivno.

Ostajem na sekundu zbunjen, no uskoro shvatim da ne zna svatko cijeniti samoću. Mogao sam s nekim otići na tu jutarnju kavu. Možda s kolegicom koja također putuje za Beograd, ili s nekim prijateljem koji će me doći ispratiti. Umjesto toga odabrao sam biti sam. Kao i pred svako drugo putovanje.

Volim taj osjećaj samoće, tu pruženu priliku da sasvim smireno promatram svijet kako se kroz pola sata događa bez mene. Tih nekoliko trenutaka u kojima sam potpuno isključen iz svijeta, a on ipak nastavlja funkcionirati. Trenutke u kojima sam neprimjetan, u kojima sam tek promatrač svakodnevne stvarnosti.

Otpijem još jedan gutljaj i pokušam shvatiti zašto bi takva situacija ikome djelovala depresivno. Mene takvi trenuci ispunjavaju. Nema ih mnogo, no ima tih prilika kada ću radije sam popiti kavu, nego ju utrošiti u druženje s nekim samo da ne bih bio sam. Volim društvo i volim se družiti, no ne uvijek.

Vuk samotnjak – tako me nazvao. Zaista, možda i jesam. Vuk koji sam pije kavu. Vuk koji će ponekad pobjeći od društva kako bi uživao u svijetu. I kako bi se nasmijan mogao vratiti tom istom društvu. Zaista, naučen sam na samoću. Nekada spletom okolnosti, no puno češće vlastitim izborom. Volim ne ovisiti ni o kome. Volim skrojiti dan onako kako mi odgovara. Volim organizaciju koja neće ovisiti o drugima.

Nisam zato asocijalan. Pogotovo ne antisocijalan. Ne, ja ću zaista uživati u društvu i druženju. Ja ću uvijek pristati da s nekim provedem ugodno popodne. I bit ću do neba sretan ako u životu pronađem bolju polovicu, s kojom ću podijeliti ostatak života. Ipak, taj jedan dio života koji se odnosi na mene, i na mene samoga uvijek će biti tu negdje.

Kava koju popijem sam sa sobom u rano jutro prije puta, ili čak prije odlaska na posao zauvijek će ostati moj osobni ritual. Nešto čega se ne odričem već godinama. Taj mali, za mnoge beznačajni ili neshvatljivi ritual postao je nešto što me definira. Promatranje svijeta s udaljene točke. Udaljavanje od stvarnosti, isključivanje sebe iz postojanja.

U tom trenutku, kada se mentalno izdvojim iz svijeta, kada se sav taj užurbani život ulice nastavi događati, a ja više ne sudjelujem u njemu – tu pronalazim svoj smisao. Vidim da i za mene postoji mjesto. Sasvim malo, u jednom sjenovitom kutku u kojemu ispijam svoju jutarnju kavu.

To sam ja. Onaj koji uvijek stoji postrani, no onaj koji je uvijek prisutan. S osmijehom na licu, spreman pokrenuti novo putovanje. Glasan i smiješan. Ponekad potišten, no uglavnom sretan. Često sam, no ipak, nikada usamljen. Jer sam sam birao takav život. Življenje u kojemu jedinom pronalazim smisao. Življenje punim plućima, umjesto da se zamaram površnim, ispraznim odnosima.

To sam ja – vuk samotnjak. Istovremeno sam onaj koji se ne boji otisnuti u nepoznato, zakoračiti u prazan hodnik ili otvoriti slučajno odabrana vrata. Jer me život naučio da neke stvari u životu ipak moramo učiniti sami, da ih nitko osim nas ne može napraviti.

Zato ću sam sebi biti dovoljan, ali suputnika nikada neću odbiti. Ako možeš podnijeti moj način života, ako vidiš ono što ja vidim, što me čini sretnim. Ako razumiješ zašto potpunu sreću mogu pronaći samo u maglovito jutro sa šalicom vruće kave, onda sam ju spreman podijeliti s tobom. U protivnom, radije ću ju ispiti sam nego dopustiti da ju netko drugi upropasti.

Facebook Comments
Advertisements

Leave a Reply

This site uses Akismet to reduce spam. Learn how your comment data is processed.

error: Content is protected !!
%d bloggers like this: