Advertisements

Na granici pristojnosti

Razborit čovjek naučio je u svojem životu postaviti granice. Svatko ih kroji onako kako misli da treba, kako misli da je najbolje. No, među svim tim granicama, postoji jedna koju često prelazimo. Svi mi. Neki doduše češće, a broj sitnih koraka kojima negiramo njeno postojanje određuje kakva smo osoba.

Kakva si ti osoba? Ti, koji ju znaš ne samo prekoračiti, nego toliko zabrazditi na drugu stranu da više nisi svjestan da je ista ikada postojala? Ti, koji više ne vidiš da je nekada postojala sasvim tanka linija zvana granica dobrog ukusa?

Postoji u nekima ta čudna potreba da se uzdignu iznad drugih. Da se prikažu boljima, snažnijima, jačima, bitnijima. Mi koji to nismo, mi znamo stati na loptu, prepoznati kada je dosta, smiriti se i povući. Vi drugi, baš u trenutku kada nepristrani promatrač ocijeni da ste sasvim blizu crte koju ne treba prelaziti, zadajete najjači udarac. Pređete granicu bez razmišljanja, bez da ste i na tren zastali i zapitali se kako će odjeknuti rečenica koju ćete upravo prevaliti preko usta.

Tako lagano, samo sklizne… I odjekne. U tom trenu, sami ste sebi najbolji jer vaša vam je dosjetljivost osigurala izjavu koja je u vašoj glavi toliko duhovita! Ostalima koji su je čuli, samo je stvorila upitnike iznad glava. Osobu kojoj je upućena vrlo je vjerojatno povrijedila. No, kako to? Ta niste to željeli. Željeli ste samo ispasti duhoviti, nasmijati sebe i druge, ispasti faca koja podiže atmosferu.

Hajdemo na trenutak ostaviti licemjerje na klupi s rezervnim igračima. Hajde da zaista pogledamo što ste učinili. Izrekli ste neumjesni komentar, primjedbu, dosjetku, štogod, sve lijepo upakirano u šaljivi celofan koji je, nažalost, proziran.

Jeste li svjesni da komentar koji se upravo prevalio preko vaših usta, a za koji ste mislili da će vas uzdići iznad onoga kome je namijenjen, ima svojstvo bumeranga? Da, vratit će se i lupiti vas u potiljak jer takva je putanja bumeranga. Ta je rečenica možda mogla proći kao nešto humoristično u nekom drugom, prisnijem kontekstu, no, kada je izašla iz vaših usta, imala je samo jednu svrhu – uspostaviti dominaciju. Dominaciju za koju nemate pokriće jer da ga imate, dominaciju ne biste ostvarivali putem ponižavanja drugih.

No, vi toga zapravo niste svjesni… Svi vi koji volite grublji humor pa ne znate ocijeniti je li uvijek prikladan, prije ili kasnije ćete povrijediti nekoga. Povrijedit ćete ga jako. I opetovano. I nastavit ćete to činiti dok vam taj netko ne okrene leđa ili dok vam ne razbije nos.

Tada ćete se pitati što ste to rekli da ste ga toliko isprovocirali? Bože, pa niste bili ništa grublji no obično… Niste, ali uvrede su poput kapi vode koje polagano kaplju u čašu – nakupljaju se, dok se ne preliju. A što kada se preliju? Pa, tada nazad dobijete sve što ste vremenom davali. Često s kamatama.

Ne razumijete to. Ne vidite da ste sami sebi uputili šaku posred nosa, vlastitim ponašanjem, isticanjem sebe kroz vrijeđanje drugih.

Ti, moj dragi poznaniče, koji mi vrlo često znaš dodijeliti čast da se osjećam poput zadnje krpe koju su volovi već dobrano izgazili i blatnjava kiša isprala do neprepoznatljivosti, ti si jedan od onih koji ne znaju kada treba stati. Jer baš tada, kada dođeš do ruba, tebi postaje nadasve zanimljivo. Tek tada se osjećaš važnim jer imaš priliku pokazati da si bolji i jači, važniji, zaslužniji od mene.

Za što točno, zaista ne znam…

Jer vidiš, iako ću se braniti i uzvratiti ti istom mjerom, ja nisam onaj koji će pokrenuti vrijeđanje. Ne, ja ću radije zagristi onu hrpu govana koju je isti onaj vol ispustio gazeći po krpi iz prošlog odjeljka, nego ti pred svima lupiti verbalni šamar. Jer znam bolje. Jer znam koliko boli kada ti ga netko prilijepi. I znaš zašto još? Jer te poštujem. Jer znam da bi te povrijedilo.

No, ne možete vi to shvatiti… Vi koji mislite da ste toliko bolji da to morate pokazati u svakoj prilici. No, znate li gdje zapravo stojite na ljestvici važnosti? Tamo negdje pri dnu, u onom blatu, valjajući se s bijednom krpom. Ti koji, imaš potrebu gurnuti se na vrh riječima koje bole, umjesto svojim djelima koja pune tuđa srca. Upravo ti, koji ćeš kroz živote drugih proći ne trepnuvši i ostaviti za sobom rasulo, puneći pritom vlastiti ego praznim tlapnjama…

Nego, što to tebe toliko boli, da moraš vrijeđati druge kako bi se ti osjećao bolje? Veličina za koju znaš da ti je nedostižna ili tek puki kompleks važnosti? Misliš da nisi dovoljno važan pa moraš pogaziti druge kako bi pokazao da si glavni? Ili si tek isprazno mrtvo puhalo koje ne zna da riječi ponekad bole više od mača?

Jednog ćeš dana opet upotrijebiti obrambeni mehanizam koji je osmišljen da te postavi na pijedestal pred kojim ću ja morati kleknuti. Tada ću se okrenuti i otići. Spuštene glave, s rukom preko usta. Rukom, jer ću ti poželjeti reći tolike riječi koje si zaslužio, ali koje se ja ne mogu natjerati izgovoriti. I opet ću biti veći čovjek od tebe. Jer veliki znaju da se neke crte ne prelaze. Ti ćeš likovati nad mojim odlaskom i bit ćeš uvjeren da si odnio još jednu pobjedu. Ego će biti na mjestu. Ja ću svoju sreću već pronaći negdje drugdje. Onu istinsku, onu koja se ne nalazi uz tvoje rame.

Ti ćeš nastaviti po starom, sve dok jednog dana ne naletiš na nekoga tko nije kao ja, tko neće trpjeti tvoj neumjestan humor, tko će ti zbog takve izjave slomiti nos. Tada ćeš se pitati gdje si pogriješio. Nadam se da će, kako nos bude zarastao, nešto u tebi izazvati sumnju. Sumnju da si taj slomljeni nos i zaslužio.

 

 

Lektura: Nives Rog

Facebook Comments
Advertisements

Leave a Reply

This site uses Akismet to reduce spam. Learn how your comment data is processed.

error: Content is protected !!
%d bloggers like this: