Advertisements

Prijatelj kojeg izjeda samoća

Nekada sam imao prijatelja. Tu jednu posebnu osobu s kojom je sve sjedalo na svoje mjesto, s kojom je sve bilo savršeno. Osobu koja me savršeno razumjela, onoga koji se nije ustručavao istaknuti kada sam u krivu. Prijatelja s kojim je provedeno vrijeme prolazilo u trenu ili se pak razvlačilo u malenu beskonačnost. Imao sam ga neko vrijeme. To prijateljstvo koje nije poznavalo granice, za koje se činilo da će trajati vječno. Koje je sasvim nenadano, gotovo iz vedra neba, prekinuto.

Naišli smo na zid. Zid, za koji nismo mislili da postoji, samo zato što ga se nikada ranije nismo dotakli. Zid, koji je bilo moguće srušiti, no ni on ni ja to tada nismo htjeli. Razdvojio nas je, jer smo tako htjeli. Jer smo tako odlučili. Iako ćemo krivicu za to razilaženje do kraja života prebacivati poput teniske loptice, istina je da smo podjednako krivi. I on i ja. Dopustili smo da nam vlastita uvjerenja postanu prepreka koju ne želimo prijeći.

Danas, kada više nije ovdje, želim mu reći da mi je neopisivo krivo zbog svega što se dogodilo. Želim mu reći da bih danas postupio drugačije, da ne bih dopustio da se raspadne ono što imamo, a iskreno se nadam da bi i on svemu dao još jednu šansu. Ispričao bih se za svoje napadačke izjave kojima sam branio stavove i životna uvjerenja koja su me dovela do točke u kojoj sam sada. Izjave kojima sam ponekad znao preći granicu. Ipak, za jednu se stvar nikada ne bih ispričao. Način na koji vodim svoj kompleksni život, dnevni ritam i osjećaji koji me pritom vode nešto su svojstveno meni i taj se dio nikada neće promijeniti.

Ja sam još uvijek snažan. Izvana – izuzetno krut i hladan. Iskren, bez suzdržavanja. Nema na meni glume, ali na licu često nema ni pretjeranih emocija. Ne zato što ih ne osjećam, već zato što ih tek tako ne puštam na površinu. Ipak, jedan sam od prvih koji će se grohotom nasmijati u prekrcanom autobusu, kao i onaj koji će napraviti neku sitnu glupost, jer ću se zato osjećati bolje. Jer će to biti mali odmak od dnevne rutine koji će još nekome osim meni prilijepiti osmijeh na lice. Jedan sam od onih koji će se uvijek truditi do maksimuma iskoristiti dane nam, tako rijetke, trenutke čiste sreće.

Ushit je nešto što me pokreće većinu vremena. Zaista volim svoj posao i uživam u svakom njegovom segmentu, dok se istovremeno trudim da i ostali oko mene osjete bar djelić te iskonske radosti kojoj sam svakodnevno izložen. U neku ruku sam još uvijek malo dijete koje se potpuno iskreno divi svijetu koji ga okružuje, koje ga želi istražiti na toliko različitih načina: kroz učenje, istraživanje, čitanje, putovanje i kroz ono što je najvažnije – življenje. U dobrom društvu meni dragih ljudi.

Istovremeno sam i osoba koja izrazito cijeni vlastitu samoću, a upravo je to dio koji on nije mogao razumjeti. Nije shvaćao da mi ponekad treba odmak od stvarnosti kojoj sam izložen dvadeset i četiri sata na dan, kroz sedam dana u tjednu. Treba mi vrijeme za sebe i za svoj vlastiti mir. Za šalicu čaja uz knjigu koja mi se nađe pri ruci ili novi nastavak serije koju trenutno pratim. Za razmišljanje i za odvratno loše plesanje uz glazbu odvaljenu do granica boli. Za plakanje, kao i za mahnito smijanje samome sebi. Ili drugima.

Njega je samoća izjedala. Završetak radnog dana i trenutak u kojemu ulazi u stan zatvorivši za sobom vrata uvijek je donosio tjeskobu. Čežnju za društvom i nekim s kim bi mogao podijeliti sve što je toga dana ostvario. U tim sumornim večerima provedenim na trosjedu ili pak za radnim stolom dovršavajući sve ono što nije stigao obaviti preko dana, došao je do zaključka da život nije vrijedan ako se ne proživi u dvoje. Ako nemaš nekoga tko ti je suputnik, na koga se uvijek možeš osloniti i koji je tu da s tobom provede ostatak života, život nije vrijedan življenja.

Nisam se slagao s tim. Nisam pristajao na tu definiciju života, na te kriterije življenja. Naravno, i ja bih volio imati nekoga tko će uvijek biti uz mene i tko će ovaj život učiniti kvalitetnijim. Međutim, ono što je meni postalo jasno, a njemu vjerojatno još i danas nije, jest da mi za to ne treba osoba koju ću dovoditi u krevet, koju ću zvati mužem, ženom, djevojkom ili dečkom.

Ne, ja sam tu osobu, taj lik zajedništva pronašao u prijateljici. Ljubav toliko čista, veza toliko jaka da prelazi granice zajedničkog druženja, smijanja, plakanja i uživanja. Veza koja nas spaja nije nešto što u potpunosti mogu opisati riječima, no ipak znam da je jača od ičega do sada.

Ja s njom dijelim svoj život. Uspone, padove, uspomene. S njom živim. I s njom uživam u životu. Ako me i kada zadesi ljubav, ako me sačeka iza ugla i primi u svoje naručje, dočekat ću je raširenih ruku. Zaista, hoću. Ali neću hodati svijetom tražeći je. Za sada mi ne treba. Nije da je ne želim, ali tako nešto ne možeš tražiti na silu. To se ili dogodi ili ne. Nema tu puno filozofije. Ja ću radije čekati umjesto da se uputim u nešto brzinski i nepromišljeno samo kako bih ispunio prazninu i nastojao eliminirati potencijalnu budućnost u kojoj sâm u stanu živim s četrdeset i dvije mačke.

Ne, ja si ne dopuštam takav način razmišljanja. Ja znam cijeniti te večeri koje provedem sam sa sobom. Ne bojim ih se niti se zbog njih osjećam tjeskobno. Znam da će nekada naići netko s kim ću dijeliti takve večeri, no ne smatram da sam zbog samotnjačkog načina života manje vrijedan ili da moj život zbog toga ima manje smisla.

Svatko bira svoj put. Ja sam izabrao čekati da ljubav pronađe mene. Ili da se možda nesmotreno zabijem u nju. Biram je ne tražiti jer forsirajući nešto takvo samo ću završiti povrijeđen. Za sada sam sâm sebi dovoljan, dobro mi je ovako kako je. Znam koga uvijek mogu nazvati i s kim će se jedna popodnevna kava pretvoriti u noć kojoj ćemo se smijati do kraja života. Znam što znači život i znam da ponekad treba odmoriti. Pustiti svijet da neke stvari obavi bez tebe.

On… On i dalje u osami stana na vrhu nebodera proklinje vlastitu samoću želeći svim srcem pronaći nekoga tko će dati smisao njegovom životu. Traži nekoga tko će ga popraviti ne shvaćajući da se popraviti mora sam. Ne shvaća da će ga vlastite želje i žudnje pretvoriti u roba koji će se do kraja života definirati preko druge osobe. Žudi za nekim tko će popuniti prazninu negirajući pritom spoznaju da prazninu mora ispuniti sam.

Osuđuje moj način života negirajući moju sreću. Boji se. Ne razumije. I ne želi razumjeti. Zato smo u kratko vrijeme izgradili taj zid koji nas je u konačnici razdvojio. Jer nismo razumjeli jedno drugo niti smo bili spremni prihvatiti da je onaj drugi u pravu.

Što se mene tiče, svoj stil života ne bih mijenjao ni za što na svijetu. On… On još uvijek čeka nekoga da popuni prazninu subotnje večeri. Ja je pak začinim šalicom vrućeg čaja s malo previše meda i zaronim u neki drugi svijet. Ja sam unutar svoja četiri zida opušten i nasmijan. Jer znam da me već sutra čeka nova avantura.

 

 

Lektura: Jurica Katavić

Facebook Comments
Advertisements

Leave a Reply

This site uses Akismet to reduce spam. Learn how your comment data is processed.

error: Content is protected !!
%d bloggers like this: