Advertisements

Zašto misliš da si zaslužio napredovati?

Ponekad je zaista teško sam sebi priznati da nisi u pravu. Znam to iz vlastitog iskustva. Teško je pomiriti se s činjenicom da postoje situacije u kojima zahtijevamo nešto na što nemamo pravo. Čini nam se tada da je naše očekivanje sasvim logično, da slijedi iz našeg dugogodišnjeg truda. Ne smatramo to više ni nagradom, već jednostavno nužnošću kojom će se naš trud isplatiti. A onda se razočaramo.

Ima nas koji ponešto krivo gledamo na ovaj svijet. Očekujemo da u njemu vlada pravda i sloga, da se priznanja i napredovanja dodjeljuju prema zaslugama. Reći ćete sada da u to nitko više ne vjeruje, ali ipak se svi još uvijek nadamo funkcioniranju takvog sustava. Uzdamo se u sustav koji prepoznaje najbolje i nagrađuje najupornije, no istoga trena kada na poslu napreduje netko drugi, spremni smo sasuti drvlje i kamenje na cijeli taj sustav vrijednosti i proglasiti ga ništavnim. Zašto? Zato što mi nismo napredovali. Zato što ja nisam promaknut. A trebao sam biti unaprijeđen. Jer, realno, ja sam to zaslužio.

Jesam li? Jesam li baš ja taj koji je u cijeloj ekipi najbolji? Koji je to napredovanje zaslužio više nego itko drugi? Naravno da jesam. Pa ipak sam to ja. Ja, koji sam se krvavo namučio da doguram do sadašnje pozicije; ja, koji sam ambiciozan, koji se trudim i koji nastojim da me vide. Da prepoznaju moje kvalitete, cijene ih i nagrade.

Postoji fundamentalni problem u ovom načinu razmišljanja, a započinje s jednom jedinom riječi. „Ja“. Sasvim je normalno da ćemo, promatrajući događanja iz vlastite perspektive, sebe staviti na prvo mjesto. Štoviše, očekivano je da ćemo u životu najviše cijeniti vlastite uspjehe. Najzad, sami najbolje znamo kako smo ih postigli. Ono što pritom zaboravljamo je da postoji nebrojeno mnogo ljudi u istoj situaciji. Koji su krvarili pet ili šest godina da bi stekli diplomu, koji su odradili previše neplaćenih prekovremenih sati samo kako bi ispoštovali nametnute rokove ili završili projekte koji su tražili veći angažman od onog kompenziranog plaćom.

Odmaknemo li se na tren od vlastitog, egocentričnog pogleda na svijet i priče koju prolazimo iz dana u dan, možda ćemo postati svjesni da postoje i drugi ljudi koji se trude. Netko osim nas, tko grabi prema uspjehu. Kada taj uspjeh i dostignu, umjesto da njima i sebi priznamo da su taj uspjeh zaslužili, radije nalazimo sto i jednu izliku zašto mi nismo. A sto i jedno opravdanje zašto oni jesu. Međutim, ni jedan od argumenata iznesen u takvim imaginarnim raspravljanjima nije valjan jer svaki od njih počiva na pogrešnoj pretpostavci: da nam je nanesena nepravda.

Nekako uvijek vjerujemo da smo predodređeni za uspjeh, a kada isti ne dostignemo, već nam ga netko „otme pred očima“, smatramo da je riječ o nepravdi. Ljuti smo, razočarani, povrijeđeni. Samo zato što nismo najbolji. No, jesmo li ikada bili najbolji? Ili smo, zapravo, sebe uzdizali više no gdje nam je zaista mjesto? Jesmo li ignorirali postojanje drugih koji su u nešto uložili više truda? Koji su bili uporniji, snažniji, izdržljiviji. Koji su zato i napredovali prije nas.

Ništa na ovome svijetu nije Bogom dano. Napredovanje i uspjeh pogotovo. Za napredovati u bilo kojem području, sam trud nije dovoljan. Treba uložiti nešto više od običnog truda. Pokazati upornost. Zabiti rogove u zid pred nama i nastaviti gurati dok se ne sruši. Treba se izboriti za sebe. To, što smo došli do određene stepenice, ne znači da ćemo samim time i na sljedeću zakoračiti. Ne, diploma ti ne garantira zaposlenje. Postoji gomila drugih s istom takvom diplomom. I oni su je jednako krvavo zaslužili. I njih ista kvalificira za posao koji ti želiš, pa zašto bi ga onda baš ti trebao dobiti? Po čemu si ti toliko bolji od svih ostalih kandidata u natječaju? Razmisli o tome i pokušaj sam sebi iskreno odgovoriti: „Postoji li nešto po čemu se ističem iz te gomile jednako željnih bijega od nezaposlenosti?“

Ako možeš odgovoriti „Da“, onda se potrudi da to i drugi vide. Ne dopusti da ti kvalitete čame u sjeni, izvan pogleda ostalih. Budi ponosan i pokaži ih. Iskaži se. Dokaži da si drugačiji i da ti pripada ona željena pozicija. Bori se za nju svim silama.

Ako je odgovor pak negativan, onda sjedni, razmisli i stvori nešto. Izgradi tu kvalitetu, obilježje, koje te razlikuje od drugih. Radi na tome da postaneš poseban, da se istakneš. Zatim tu osobinu natakni poput zlatne krune na glavu i potrudi se da svi primijete njen sjaj.

U današnjem društvu prosječni ne napreduju. Pa zašto bi onda bio prosjek? Pokaži da si poseban. Ako nisi, onda postani poseban. Radi na sebi, izgradi se, usavrši. Jedino ti je rad na sebi garancija da ćeš u životu nešto postići, da ćeš biti primijećen. Zato se pokreni i već sutra učini nešto čime postaješ bolji. Jači. K vragu, zašto čekati i sutra? Učini to već danas. Sutra ćeš već imati čime se ponositi.

 

 

Lektura: Jurica Katavić

Facebook Comments
Advertisements

One Comment on “Zašto misliš da si zaslužio napredovati?

  1. Baš mi je dobro sjeo ovaj post, trgnuo me i podsjetio zašto želim to napredovanje, samo se još moram potruditi i srušiti taj zid. Rogove imam 😉

Leave a Reply

This site uses Akismet to reduce spam. Learn how your comment data is processed.

error: Content is protected !!
%d bloggers like this: