Advertisements

Znam da nosiš demone u sebi

We all bear the scars // Yeah, we all feign a laugh

We all cry in the dark // Get cut off before we start

Vidio sam te tamo, u kutu vidnog polja. Dok si prolazio spuštene glave, zatvoren u samoga sebe. Odmah sam znao da ne pripadaš ovome svijetu. Da te iznevjerio i napustio. Vidio sam u tvom potištenom licu da te slomilo više no jednom.

Znaš li što sam još vidio? Vidio sam one rane koje su jedva uspjele zacijeliti, koje nastojiš prikriti osmijehom, iza kojega nema osjećaja. Nosiš masku. Ipak, za mene je ta maska potpuno prozirna. Koristiš ju kao štit kojim skrivaš ratne ozljede. Misliš da drugi ne vide izranjavanu kožu, koja je tek blijedi odraz onoga što se krije ispod nje. Znam te, momče, o još kako te znam…

Znam da ne prođe dan u kojem ne pustiš suzu. Zbog prošlosti. Zbog rana, koje još uvijek bole. Zbog ponosa, koji ti ne dopušta da poklekneš. Čak ni onda kada bi se najradije predao. Ti si od onih koji stoje na nogama, čak i kada sve izgubi smisao. Jer ti ne preostaje ništa drugo osim stajanja. Jer više nemaš što izgubiti. Jer je svijet, u tvojim očima, ionako odavno izgubio smisao.

 

And as your first act begins

You realise they’re all waiting // For a fall, for a flaw, for the end.

Pitaš li se, možda, zašto sam te prepoznao? Kako sam znao za te ožiljke, čak i prije no što si odlučio pokazati mi ih? Prije no što si mi dopustio zaviriti u ocean tuge koji se nemirno talasa u tvojim grudima?

Znaš, i ja sam ranjen, baš poput tebe. Toliko puta. I ja sam onaj koji uvijek stoji sam, koji će uvijek pripadati tek marginama društva. Mi smo oni kojima se uvijek smiju, oni koji se nikada neće uklopiti, oni koji ne mogu i ne smiju pripadati ovom društvu.

Znaš, koliko god to otrcano zvučalo – mi smo posebni. Mi znamo koliko vrijedimo. Upravo zato, svi ti ožiljci još malo više bole. Jer znamo da su nas ranili oni koji srljaju kroz život i ruše sve na što naiđu. Oni koji neće zastati da bi se divili pupoljku jabuke u rano proljeće, ne, oni ne mogu spoznati njegovu ljepotu. I zato ne mogu spoznati tebe te kao i svi drugi, gaze ono što ne razumiju.

Upravo zato smo ti i ja ranjeni. Jer nas nisu razumjeli dok su istovremeno mislili da nas poznaju. Slomili su nas jer smo bili prijetnja njihovom poimanju svijeta, jer smo unosili sumnju u sve što vjeruju i poremetili im životni put. Zato smo dobili šaku u oko i rez na srcu, jer smo im htjeli pokazati da je život ipak nešto više od pukog življenja…

 

And there’s a past stained with tears // Could you talk to quiet my fears

Could you pull me aside // Just to acknowledge that I’ve tried

Slutim da živimo sličnim životima, borimo se s istim demonima. Bojim se da ih ne znaš savladati, kao što ni ja nisam znao. Vidim, sve te češće razdiru, polako troše. Vidim – uskoro ćeš im se potpuno predati…

Zašto dopuštamo tim nemanima da nam upravljaju životima? Zašto s godinama sve više jačaju? Što se to događa u nama da, stareći, sve više postajemo robovi vlastite prošlosti? Zašto ne možeš pustiti razočaranja tamo gdje im je i mjesto – u prošlosti?

Znaš, uvijek možeš okrenuti novi list. Uvijek možeš krenuti ispočetka, započeti novi život. Možeš!

Zašto misliš da je tvoj život veliki neuspjeh, samo zato što su te slabiji pogazili? Dobro znaš da su slabiji jer su malodušni, njihova su djela bezvrijedna. Pa zašto si onda dao snagu njihovim nogama dok su te gazile? Zašto se nisi izdignuo?

Znam da si bio sam… Ali čak i kada je tu bilo krdo onih koji te nisu razumjeli, ti si i dalje bio snažniji. Važniji. Bolji. Pregazili su te iz jednog jedinog razloga – jer si im to dopustio.

Jer si sebi dopustio dati tim beznačajnim dušama važnost, a njihovom mišljenju – da oblikuje stazu kojom hodaš. Htio si pripadati, baš kao i ja jednom. Htjeli smo biti dijelom cjeline. Mi, koji smo od samih početaka osuđeni na margine. Mi, koji živimo samotnjačke snove. Mi, koji znamo da se s druge strane lista, tamo gdje tek rijetki zaviruju, kriju prave ljepote života. Onog lista koji samo mi možemo okrenuti. Ne rukom… Dušom.

 

As your last breath begins // Contently take it in

Cause we all get it in // The end

Ti i ja smo u ovome sami. Ja kao promatrač, kao onaj koji razumije, ali istovremeno i onaj koji će te ostaviti samog. Jer, ne mogu ti pomoći. Za ovo se moraš izboriti sam, uspjeti sam. Bez mene, bez ikoga. Ovo je tvoja borba: borba sa samim sobom.

Ovo je trenutak u kojem moraš zaplivati oceanom svojeg uma i dopustiti njegovim strujama da te uguše. Potope. Tek tada, kada ponovo izroniš, moći ćeš skinuti masku kojom pokrivaš ožiljke. Tek kada se pomiriš sa samim sobom. Sa svijetom. S nesavršenostima postojanja. Tek tada…

 

And as your last breath begins // You find your demon’s your best friend

And we all get it in // The end

Znam da je teško, jer i ja sam nekada bio tamo gdje ti sada stojiš: pred ponorom vlastitih misli. I ja sam umalo dopustio da me vlastiti demoni pojedu. Demoni koje su stvorili drugi, a s vremenom su postali moji. Umjesto da ih prigrlim i naučim živjeti s njima, borio sam se svim oružjem koje mi je bilo na raspolaganju. Nastojao sam ih uništiti, ne shvaćajući da je njihovo uništenje nemoguća misija. Ta, oni su dio nas! Kako možeš uništiti nešto što te definira bez da oštetiš sebe?! Navikni se na suživot s njima. Upoznaj ih i zavoli. Svi ih imamo. Svi u grudima nosimo demone prošlosti. Neki se s njima bore. Ti uvijek izgube. Drugi… Drugi su naučili prigrliti ih. Voljeti ih, na neki uvrnuti način. Jer, kako možeš ne voljeti nešto što te određuje, premda je i nesavršeno?

Tvoji su demoni dio tvoje biti. S godinama će se mijenjati, no nikada ih nećeš ostaviti za sobom. Ne, oni te prate poput vlastite sjene. Mogu biti sidro koje će te vječno vući nazad, uže o koje ćeš se spoticati na svakom koraku. Isto tako, mogu biti i nešto što će te uvijek gurati naprijed, što će te podsjećati da je prošlost nešto čega se ne treba sramiti.

Moji demoni već neko vrijeme nisu moji neprijatelji. Ne smatram ih prijateljima, no naučio sam živjeti s njima. Naučio sam ih obuzdati, ne im dozvoliti da ovladaju mojim bićem. Moji demoni danas su pod kontrolom. Zato sam danas čovjek koji živi miran život, koji mogu okarakterizirati normalnim. Još sam uvijek mrvicu polomljen, ali sam čvrsta i stabilna cjelina.

 

 

Stihovi: Scott Matthew – In the end

Lektura: Jurica Katavić

Facebook Comments
Advertisements

Leave a Reply

This site uses Akismet to reduce spam. Learn how your comment data is processed.

error: Content is protected !!
%d bloggers like this: