Advertisements

Djeca pustinje

Rođeni su pod okriljem mraka, tamo gdje tvoja noga možda nikada neće kročiti. Realnost je njihova doma nemilosrdna — oštra stijena, okružena pijeskom što sazdava srce pustinje; bez cesta koje nekamo vode; bez zaklona od užarena pustinjskog sunca. Tako žive gotovo od početka vremena, a dokle će, samo sudbina zna…

Oni ne poznaju drugo pored žutosmeđih tonova pustinje. Naučeni su ni na što jer u pustinji nemaš doslovno ništa. Ipak, to malo što im daje, znaju pronaći. Te mrvice — koje se ponekad probiju kroz pakao uzavrela podnevnog sunca i ledenu hladnoću koja uvijek slijedi po zalasku istog — ono su što ih održava na životu.

Zapravo, ne traže mnogo, jer ne znaju što bi tražili. Nekada su živjeli skromno, samo s onim što su imali i onim što su uspjeli pronaći. Ovdje, na rubu Sahare, ljudska je vrsta dovedena do granica neprepoznatljivosti. Tu je postavljen najgori test izdržljivosti jer život je ovdje siguran koliko i klavir obješen o paukovu nit. Jedan pogrešan pokret, jedna nesmotrena misao koja će te skrenuti s pravca — i više su no dovoljni da se nikada više ne probudiš.

Pustinja je zamka u koju će nesmotreni putnik namjernik upasti ni ne znajući u što se uvalio. Sutra ga više neće biti — jer ne poznaje pustinju. Jer nije u njoj odrastao. Jer misli da zakon jačeg ovdje, kao i svugdje drugdje u svijetu, vrijedi. Ne, ovdje vrijedi jedan drugačiji zakon. Oni rođeni u okrilju pustinje dobro znaju da je pustinja uvijek jača i jedini način da preživiš jest dopustiti joj da te pokori. Preuzeti način života koji ona diktira. Dopustiti joj da te pripitomi, jer u protivnom će te slomiti.

Ovdje — gdje je vladala jedna od prvih civilizacija, gdje plodno riječno tlo graniči sa stijenama na kojima ćeš gotovo sigurno okončati život ako ne poznaješ sve opasnosti skrivene u njihovim sjenama — danas vlada pustoš. Danas je to neka sasvim druga pustoš, nešto što drevni stanovnici ovog kraja ne bi razumjeli. Da, ovdje još uvijek žive ljudi, a razvila se neka nova kultura.

Danas Nilom plove neki drugi ljudi, Egipat živi neku drugu priču. Ljudi koji su se ovdje smjestili nisu se mnogo promijenili, no kraj u kojem žive, okolnosti u kojima postoje — nešto su što nitko od nas nije zamišljao mogućim.

Žive kao što su živjeli i nekada — u bijedi, neimaštini. Znaju oni za bolje, no to nije ono što žele. Uljuljkani u sigurnost vlastite životne jednostavnosti, opiru se promjenama dopuštajući još uvijek da se po njima gazi, kao što su tako davno vladari na istom ovom mjestu gazili robove.

Ljudi su to koji jedva imaju koricu suhog kruha za ručak, a vodu grabe iz prljavih izvora. Na to su natjerani, jer ne znaju da drugdje život ne izgleda tako. Čak i oni koji znaju ne žale puno — jer oni su od ove zemlje, a ovdje se tako oduvijek živjelo.

Također kao nekada, savijaju se pred zakonima. Tada zakonima pustinje, danas nekog snažnijeg, moćnijeg od njih. Uvjereni da je život poput njihovog jedini mogući, da ne postoji ništa drugo, jer je njihov svijet oduvijek izgledao isto.

Novosti sa zapada su dočekane s nerazumijevanjem, podsmijehom i porugom. Jer oni su uvijek bili svoji, oni su uvijek znali kako živjeti, mada takav način života za mnoge od nas nije vrijedan življenja. Ipak, vodeći se onim primitivnim nagonima zahvaljujući kojima su tisućljećima odolijevali smrtonosnom zagrljaju pustinje, zapad će prihvatit kako bi preživjeli. Međutim, prihvatit će ga samo unutar okvira vlastitog postojanja.

Mi, koji u ovu zemlju dođemo u potrazi za drevnim blagom tisućljećima sakrivenim od danjeg svjetla, gotovo smo nepresušan izvor svega što im je potrebno za život. Novca, u prvom redu. Mi, došljaci, koji se odjednom nađemo na nepoznatom teritoriju, prisiljeni smo na brzinu naučiti pravila čije će nam poštivanje ne samo olakšati boravak na ovom stjenovitom tlu, nego ga i učiniti sigurnijim.

Mi, koji ovdje dođemo na tjedan ili dva oni smo koji imaju, dočekani od strane onih koji nemaju. Na svakom koraku pokušavaju nas nasamariti kako znaju i umiju, pokazujući pritom maštovitost koje bi se posramili i najveći umjetnici onoga što zovemo civilizacijom. Već za dan ili dva naučimo da za netaknute novčanike trebamo postati bezobrazni — jer oni nemaju srama i ne prezaju ni pred čim da od tebe iskamče pokoju kovanicu.

Mi, koji sebe zovemo civiliziranima — mada to najčešće nismo jer nam je cilj zapravo isti, samo koristimo nešto profinjenije metode — ne možemo se pomiriti s činjenicom da postoji narod toliko očajan, u kojem dijete prije nauči prodavati bezvrijednu robu (i pritom iskamčiti euro ili dva) nego čitati.

Nama je to nepojmljivo dok oni tako žive već generacijama. Nepojmljivo je djecu učiti prevariti turista ili bilo koga drugog tko im se nađe na putu. Ne možemo shvatiti, ali takav im se način života gotovo pa urezao u gene.

Ne mogu reći da ih žalim jer takvu su tradiciju prigrlili. Tako su ih životne okolnosti oblikovale. Učili su od starijih: život je u ovoj sredini takav. Snalažljivi su, žilavi, izdržljivi. Preživjet će — kao što su preživljavali tisućama godina ranije — jer u pustinji nemaju drugog izbora. Preživi — ili umri. Preživi, kako god možeš.

U ovoj pustinji civilizacije još uvijek vrijede ista pravila. Izbori se ili umri. Na sve moguće načine. Pustinja je i dalje najjača sila. I dalje ih uči kako živjeti. Danas, kada je čovjek dovoljno snažan da nadvlada pustinju, još joj se uvijek odlučuje pokoravati — iz poštovanja i tradicije — jer je tako uvijek bilo. Jer će tako, barem ovdje, uvijek biti.

 

 

Lektura: Jurica Katavić

Facebook Comments
Advertisements

Leave a Reply

This site uses Akismet to reduce spam. Learn how your comment data is processed.

error: Content is protected !!
%d bloggers like this: