Advertisements

Klinac iz prošlog vremena

Srijeda, prije nekih dva tjedna. Kasno popodne, nakon odrađene smjene. Kvartovski kafić i druga boca piva na stolu. Opušteno druženje s kolegama na meni do sad nepoznatom mjestu. Pristojan je to kafić, nešto van moje rute dnevnih zbivanja. Da mi je na putu, vjerojatno bih i ranije zašao u njega.

Atmosfera je umirujuća, dok iz zvučnika potiho dopiru stari Azrini hitovi. Kako je već druga boca lagano pri kraju, a treća samo što nije došla, pomalo, jedva primjetno se udaljavam iz gomile i zaranjam u svijet vlastitih misli.

Ta glazba podsjeća me na neko drugo vrijeme, na neko drugo mjesto. Pjesme, koje već predugo nisam čuo, vraćaju me u ono razdoblje kada sam imao 12-13 godina, a u Puli se još uvijek održavao godišnji Memorijal Sergio Blažić-Đoser.

Hitovi Atomskog skloništa, ruku pod ruku s Azrinim bezvremenim taktovima, nešto su na čemu sam odrastao. Ritam je to koji je naučio moje srce kucati, koji mi je unutar zidina tog obalnog gradića duge i zamršene povijesti, nekada ponosnog na svoju rock i punk prošlost, udahnuo život.

Uz prve taktove „Jer za ljubav treba imat‘ dušu“ zatvaram već umorne oči i ponovno ih otvaram kao petnaestogodišnji klinac – ono dijete koje još nije upoznalo svjetla velegrada. Godine u kojima se već osjeti zadah modernih, jeftinijih i mnogo površnijih glazbenih izričaja, no korijeni tradicije ipak se još uspijevaju zadržati.

Vrijeme je to u kojem tek počinjem upoznavati svijet, više zainteresiran za onu bogatu glazbenu prošlost negoli za budućnost, koja će donijeti puno zabave, ali s njom tek osušenu, smežuranu šaku emocija.

Ne snalazim se baš najbolje u tim vjetrovima promjena, koji sve jače pušu, nastojeći zauvijek izbrisati ono što je obilježilo prve samostalne korake po Korzu. U zraku se osjeća neki čudan miris. Miris koji ću godinama kasnije opisivati kao prvi znak dolaska onoga što danas nazivamo modernim.

Grčevito se držeći za dotrajale fasade grada u kojemu sam ostvario prva trajnija prijateljstva, grada koji me odgojio i učinio onime što danas jesam, nastojao sam se oduprijeti prolazećim godinama. Želio sam još nakratko biti dijete, još koju godinu provesti u bezbrižnom sanjarenju i gubljenju dana na ulicama kvarta i u parkovima čije su me klupice znale u dušu.

Meni draga osoba napisala je da školski hodnici još uvijek pamte naše korake, da se ploče sjećaju naših rukopisa, da knjige koje smo nekada davno posudili u knjižnici nikada neće zaboraviti naše radoznale poglede. Želeći se uvjeriti u istinitost tih tvrdnji, nedavno sam zakoračio u hodnike te osnovne škole, koja mi je kroz osam godina na pola dana bila dom.

Hodnici su puno uži no što ih pamtim, stropovi niži, a prostorije skučene. Zelene ploče, po kojima smo nekada pisali bijelom kredom, koje su smrdjele na ustajalu vodu iz spužve, zamijenjene su novim, bijelim inačicama. Sve je to više-manje nalik onome iz mojih sjećanja, osim što mi cijelo zdanje izgleda kao kutija igračaka koju sam pred neko vrijeme prerastao.

Ne znam jesam li zaista postao prevelik da bih se mogao uklopiti u onu prošlost kojoj se toliko želim vratiti ili se ona skupila pod pritiskom sadašnjosti kojoj sam prisiljen pripadati. Jedan pogled kroz prozor bio je dovoljan da kao gumicom obriše proteklih petnaest godina. Ta šumica u kojoj smo nekada provodili satove tjelesnog ili ponekad tek gubili vrijeme danas je djelovala strano.

To nije više bio moj svijet. Ostavio sam ga za sobom otisnuvši se u budućnost. Te bezbrižne dane u kojima je grad još uvijek mirisao na sreću. Mirisao je na nadu, koja se još uvijek mogla vidjeti na ljudskim licima, mada se u zraku sve više osjećao zadah predaje melankoliji, koju donosi neko novo vrijeme.

Još sam ponegdje viđao boje kojima je moj um bio prožet. Koje su na ulicama blijedile rastačući se u sivilo grada. Možda sam sve to sam doživljavao na neki svoj, uvrnuti način. Kada razmislim o tom razdoblju, pokušam u sjećanje dovući te trenutke djetinjstva kada sam već naslućivao da se sve počelo mijenjati. Zapitam se jesam li sve to umislio.

Gotovo kao da u prošlost umećem izreske budućnosti nastojeći ih uklopiti u tu prošlost kojoj ne pripadaju. Pokušavam odrediti točku u vremenu u kojoj je sve krenulo ukrivo samo da bih shvatio kako zapravo nikada i nije bilo u redu.

Ja sam rođen na samoj granici. U tampon-zoni dva različita vremena. Jednoga, kojemu sam želio pripadati i onog drugog, kojem sam morao. Zato je zrak uvijek odisao nekom mučninom – jer prijelaz se zapravo nikome nije sviđao, a bio je neizbježan. Zato ponekad za sebe kažem da sam dijete promjene, da ću cijeli život učiti kako je to mijenjati se usporedno sa svijetom kojemu nastojim pripadati mada to niti ne želim niti mogu uvijek.

Ja sam dijete jednog malog primorskog gradića bogate i zbunjujuće povijesti. Ja sam i čovjek velegrada koji ponosno živi život koji mu je dan. Ja sam onaj koji svoju prošlost, kao i prošlost onih prije mene, čuva u srcu i ponosi se njome. Najzad, ja sam onaj koji je rođen možda samo malo prekasno.

Ipak, puno sam više od toga. Dijete sam novog vremena, novog pokreta i nove snage. Ja sam ono što je izgrađeno na ruševinama prošlih vremena. Ja sam ono što je preživjelo.

 

 

Lektura: Jurica Katavić

Facebook Comments
Advertisements

Leave a Reply

This site uses Akismet to reduce spam. Learn how your comment data is processed.

error: Content is protected !!
%d bloggers like this: