Advertisements

Šapat pustinje

Zadnje, sada već oslabljene zlatne zrake pozdravljaju još jedan dan na izmaku. Žuti disk svakom je sekundom sve više crven, dok polako nestaje za horizontom. Taj cijeli svemir nijansi na prijelazu iz žute u crvenu razlit će se po pijesku koji me okružuje. Eksplozijom toplih tonova oprostit će se od ovog svijeta, gotovo kao da želi stvoriti spektakl po kojemu će ga svi pamtiti. Do sutra, kada sve kreće iz početka.

Vrijeme je da za danas napusti pozornicu, no prije toga će pripremiti nebeski svod za neku drugu predstavu, s nekim drugim licima. Zrake, koje, prelijevajući se iz minute u minutu, postaju sve slabije, najavljuju prijelaz u jednu drugu priču — baš onu koju željno iščekujem.

Moj vjerni pratitelj već mi se smiješi. Visoko je na nebu, na mjestu gdje ga ne bih očekivao. Ovdje, oko dvije tisuće kilometara daleko od doma, stvari izgledaju drugačije. Sve je to još uvijek tu negdje, ali malo zakrenuto. Iskrivljeno, pomaknuto. Namigujem tom starom drugu, kojega prate generacije promatrača neba, kojemu su ime nadjenuli oni kojih već predugo nema na Zemlji. Orion me uvijek pratio na putovanjima. Uvijek je bio tu, u sjeni, vidljiv samo za vedrih noći. Prikriven, tajanstven, no uvijek tu. Kao i danas.

Sedam je zvijezda na tren zatreperilo, kao da se, uskomešane, pripremaju za nešto. Naginjući glavu ustranu, spuštam pogled prema horizontu pokušavajući vidjeti događa li se što u daljini.

Maleni čovječe, koji hodiš ovim svijetom, kao i toliki prije tebe. Ustani i udahni život. Nauči kako živjeti. Nauči biti živ, iskoristiti sve što ti se nudi. Nauči prepoznati priliku, sakriti se pred olujom. Biraj bitke. Ne odustaj.

Navala hladnog zraka zaigra mi se kosom ispunjavajući ju pijeskom na kojem ležim. Zatvaram oči pred lahorom koji odnekud navire. Zrnca pijeska stružu jedno o drugo prenoseći šapat pustinje. Govor toliko tih da ga tek rijetki čuju. Pozadinski šum koji rijetko tko razumije.

Pustinja je majka. Kraj, kao i početak. Ona je kralj. Ona je krvnik. Stijene kojima si okružen životni su izazov. Prepreke na tvome putu. Izazovi, ali i sklonište. Tu gdje upravo ležiš, točno na ovome mjestu začet je prvi život. Tu su napisana pravila, tu je osmišljen izazov. Život koji je pred tobom hodanje je po pustinji.

Život — to je pustinja. Nepregledna, opasna, beskrajna, tajanstvena. Ti si tek jedan od mnogih na ovome putu, ti si onaj koji mora preživjeti. Hoćeš li to uspjeti, ovisi samo o tebi.

Pustinja je bojno polje, šapuću mi zvijezde u uho. No ona je i tvoj dom. Gdje god da se nalaziš, tvoja je duša uvijek ovdje. U pustinji. U ništavilu postojanja, koje te svakoga dana testira. Koje te gura dalje. Tjera te da ojačaš, da misliš i — u konačnici — da preživiš.

Ne dopusti da te slome. Budi čvrst, ali ne odviše. Suhu granu lako je slomiti, a žilava je ona koja će odolijevati savijanju. Budi žilav, savitljiv.

Budi tvrd kad treba, ali nauči da ponekad moraš popustiti. Ponekad se treba izmaknuti, pustiti događaju da prođe pored tebe. Drugi pak put treba podnijeti teret života, breme nedaća. Tada ne budi poput suhe grane, jer će pustinja dobiti ono što od tebe uvijek traži — tvoju dušu.

Na vjetrometini životne oluje budi poput trske — savitljiv. Kada te pak pritisne mučnina sadašnjice, budi čvrst, neslomljiv. Prilagodi se ili umri. Odoli. Prepoznaj, procijeni i savladaj. Ne predaj se. Izdrži.

Ugrabi pruženu priliku jer ne znaš hoće li druga doći. Ne traži ono čemu još nije vrijeme da dođe, ali ne propuštaj ono što ti se nudi. Biraj, ali ne budi izbirljiv. Ponuđeno procijeni, a onda uzmi ono što ti odgovara. Što ti ne paše — pusti. Po to će doći netko drugi.

Oči uvijek drži širom otvorene jer tek ćeš tada vidjeti da prilika čeka na svakom koraku. Uvijek ti je nešto ponuđeno, mada možda ne vidiš na prvu. Možda je tek skriveno u sjeni stijene pored koje prolaziš ili ti se našla na putu. Prepreke će ti se uvijek naći na putu, no što ako one kriju dobru priliku, nove mogućnosti? Sagledaj situaciju iz svakog ugla. Uoči detalje. Možda ti spase glavu, a možda i otvore vrata hrama vječnog blagostanja. Nećeš znati, ako ne probaš.

Poput zanosne trbušne plesačice, koja opija svojim odmjerenim, senzualnim pokretima, očijukaj sa životom. Izazivaj ono što ti život nudi. Opusti i zavedi priliku. Ako je možeš iskoristiti, zgrabi je i ne puštaj. Ako u tom trenu nije za tebe, ako ti ne nudi ništa što ti može pomoći na putu, laganim se korakom udalji. Ne bacaj je i ne gazi, samo odloži u stranu.

Jednog će dana i za nju doći vrijeme, no ako je uništiš, potratio si ono što ti je ponuđeno. Ako je tek odložiš pored puta, možda te u fazi života kada za nju budeš spreman dočeka netaknuta.

Putuj danju, odmaraj se noću. Od podnevne se žege sakrij u sjeni. Od pješčane se oluje zakloni, a od noćnog mraza zaštiti. Ne žuri, ne brzaj. Nek’ ti je korak uvijek odmjeren, siguran. Radije jedan dan više provedi u oazi nego da na put kreneš nespreman. Iako će te oluja gotovo uvijek dočekati nespremna, postoje znakovi koji najavljuju njen dolazak. Suptilni su, no uočljivi. Prepoznaj ih, da bi se spasio.

Beduini, ti pustinjski nomadi odavno su naučili da je surova realnost pustinje jedino na što ikada mogu računati. Ne vrijedi se boriti protiv nje, jer to će lukavo životno okruženje uvijek odnijeti pobjedu. Zato se prilagodi umjesto da se boriš. Kao što plivanje nasuprot morskoj struji ne vodi naprijed, tako i nepoštivanje zakona pustinje znači sigurnu smrt.

Ne forsiraj put na kojemu ne postoji zaklon. Kreni s ranom zorom, da do podneva pronađeš sjenu. Dok se nepregledne pješčane dine žare, ti odmaraj. Nastavi kada je to pogodno.

Ne žuri, jer u žurbi previdiš sitnice, a ponekad su samo sitnice ono što ti može spasiti glavu. Jer znakovi koje ti pustinja šalje nisu uvijek jasno vidljivi. Ponekad su skriveni pod površinskim slojem pijeska. Zato dobro promatraj tlo po kojem gaziš.

 

S vremena na vrijeme se osvrni unazad. Promotri tragove koji za tobom ostaju, iz njih isto možeš naučiti mnogo. Zastani i odmjeri prijeđeni put. Razmisli o sljedećoj dionici. Planiraj prenoćište, jer odmoriti se možeš samo u sigurnosti oaze.

Na novi put kreni ako su uvjeti povoljni. Ako nisu, sačekaj. Svijet neće propasti zbog jednog propuštenog dana, ali tvoj bi život mogao zbog nestrpljivosti.

Svatko od nas je rođen u svojoj pustinji. U istoj će i umrijeti. Život će postati ono što od njega napravimo, a da bi preživjeli u pustinji moramo se pokoriti njenim zakonima. Prejaka je da bi joj prkosili. Nemilosrdna je i prevrtljiva, no poznajući njene zakone, iste one koje su beduini pred tisuće godina naučili – preživjet ćemo.

U životu treba znati birati bitke. Treba se znati prilagoditi nastalom okruženju, izvući iz dana maksimum koji nudi. Isto tako treba znati kada stati i odmoriti. Ne se zaletavati poput konja, pa — malaksali — posustati i prepustiti se pijesku koji će nas pokriti; već poput deve, odmjerenim korakom, umjerenim, ali sigurnim tempom kročiti stazom koju sami stvaramo.

U životu prije svega treba biti mudar, ali treba i biti lukav. Treba se znati izboriti za sebe, no i znati kada se prepustiti slijedu događaja. Neke se stvari jednostavno moraju dogoditi, neke oluje ne možemo izbjeći. Njih moramo izdržati.

Pred suncem pognuti glavu, obasjani mjesečinom putovati.

Orion je još uvijek na straži. Zatvorenih očiju osluškujem šapat pustinje. Učim životne lekcije. Prenosim naučeno. On je uvijek na nebu. Za mene. Kao podsjetnik da sam na ovome svijetu ništa drugo doli beduin bez doma, kojem se u jednom trenu životni put sastao s putem Nomada pod zvijezdama.

 

 

Lektura: Jurica Katavić

Facebook Comments
Advertisements

Leave a Reply

This site uses Akismet to reduce spam. Learn how your comment data is processed.

error: Content is protected !!
%d bloggers like this: