Advertisements

O prolaznosti

Nisam potpuno siguran što radim ovdje, na ovome mostu. Lutao sam gradom bez nekog određenog cilja. Bio mi je potreban odmor. Od svijeta, od ljudi, od samoga sebe. Nije me bilo pretjerano briga kuda idem i hoću li nekamo stići; jednostavno sam – šetao. Ne znam kako sam došao do njega, nije to bio put koji inače prijeđem kada trebam razmisliti, jednostavno su me noge dovele ovdje.

Mrak se već polako počeo spuštati, a ja sam zastao na tom neobičnom, prilično starom mostu i spustio pogled. Ispod mene teče rijeka, koju sam nebrojeno puta prešao gotovo ne obazirući se na nju. Bila je nešto što uzimam zdravo za gotovo, poput nebrojenih nebodera koji je okružuju ili travom obraslog nasipa.

Danas je ipak bila nešto drugo… Pogled mi se izgubio u tamnoj dubini vode koja, izgleda, nikada ne miruje. Zatvorio sam na tren oči dok mi je nemirni šum protjecanja ispunjavao misli.

 

„Ovdje sam svakoga dana, bez početka i kraja. Prolazim kroz ovaj grad kao i kroz desetke drugih, donosim ono što svim ljudima treba, odnosim ono što više ne žele. Prolazim kroz mnoštvo država, kroz različita mjesta i nespojive kulture. Ipak, sve je uvijek isto, jer svi su ljudi isti. Dok vi prolazite, ja i dalje tečem.“

Ne znam hoće li ljudi ikada spoznati da je jedinstvo nešto od čeg ne treba bježati, da ujedinjenost neće uništiti individualca. Da smo upravo u svojim različitostima, kojima se toliko dičimo, zapravo nevjerojatno slični. Ne znam koliko još svijet može podnijeti forsiranje izdvajanja iz cjeline, kada upravo takva udaljavanja donose mnogostruko više štete, no što iz njih proizađe koristi.

 

Ne mogu se oteti dojmu da forsiranjem određenog identiteta male, izdvojene cjeline kojoj odlučimo pripadati sami sebe osuđujemo na život u izgnanstvu od ostatka svijeta. Sami sebi zatvaramo vrata, zatiremo put prema tolikim čudima koja se kriju negdje izvan sigurnosti naše vlastite skupine. Čuda koja odlučno ignoriramo samo zato što, da bi se do njih došlo, treba krenuti na put.

„Postojimo ovdje, na ovome mjestu otkako je svijeta“ – šume mi u ušima kapi koje se odvoje od carstva kojemu pripadaju samo da bi se nakon nekoliko sekundi ponovno stopile s njim i nastavile samo njima znanim putem. Neumorne u svom bivanju, koje ne poznaje ni početka ni kraja. Znaju samo za promjenu – tu nestalnost života koja nas sve definira.

Hoće li čovjek ikada naučiti da, kako su prije njega postojali mnogi, tako i za njim dolaze neki drugi ljudi. Hoće li se ikada moći pomiriti s činjenicom da je na ovome svijetu tek u prolazu, da je njegovo postojanje na ovoj zemlji tek trenutak u vječnosti postojanja same Zemlje? Zašto čovjek nikada neće moći shvatiti da moć koju ima nije ništa drugo doli privid uma, tvorevina koja vlastito „Ja“ postavlja na imaginarno prijestolje?

Zašto, o zašto čovjek ima tu potrebu stvarati vlastita kraljevstva omeđena visokim zidinama? Da se zaštiti od neprijatelja? Ili da bi unutar zidina sjedio na prijestolju? Priroda ne poznaje granice, zemlja na kojoj živimo ne priznaje nametnuti autoritet čovjeka koji je sam sebe postavio za vladara. Čovjek, koji je ovdje tek u prolazu, za sobom će ostaviti pustoš. Uništit će sve do čega mu nije stalo.

„Svaka je od nas ista kao i sve druge, ali svaka od nas ima svoju priču. Svaka je došla iz neke druge zemlje, svaka je doživjela neke druge priče. Iako sada, ovdje, sve idemo ka istom cilju, na njemu će svaka ponovno započeti svoje putovanje. Udaljit ćemo se, samo da bi se jednom ponovno sastale. Možda na ovom istom mjestu, možda negdje sasvim drugdje.“

Zašto čovjek jednostavno ne može prihvatiti da netko drugi zna bolje? Da su nekoga iskustva oblikovala tako da svijet gleda drugim očima? Zašto iz te različitosti, raznolikosti iskustava ne učimo? Zašto osuđujemo ono što ne razumijemo umjesto da pokušavamo shvatiti i time obogatimo vlastiti život, vlastito postojanje?

Zašto nepoznato rađa strah umjesto da pobuđuje znatiželju? Znatiželja može roditi nove uspjehe, napredak i razvoj, bolje sutra i u konačnici, sreću, dok strah jedino što može je podići zidove i posijati sjeme uništenja.

Sjeme koje su drugi sijali, već neko vrijeme niče, a mi ne činimo ništa da zatremo te mladice koje su svakim novim danom sve jače. Živimo na grobljima bitaka koje odavno više ništa ne znače, istovremeno stvarajući nova groblja na kojima će već sutra neki novi ljudi podizati neke nove civilizacije. I ništa što smo učinili danas više neće biti važno. Ni jedan izgubljeni život neće imati smisla. Ne, žrtva za očuvanje uzaludnog vladara na besmislenom tronu nikada neće imati smisla.

„Ja sam sada, u ovome trenutku. Već sutra ovo neću biti ja. Bit će tu neka druga, meni slična, neka koja dolazi nakon mene. Ja – ja ću biti negdje daleko, kamo me već tok odvede. Ti, koji stojiš na ovome mjestu, sjeti me se ponekad. Sjeti se riječi koje odzvanjaju u tami, šuma koji nikada neće stati. Sjeti se da se sve uvijek vrati.“

„Možda se još jednom sretnemo. Na nekom drugom mjestu, u nekoj drugoj priči. Ipak, ja ću uvijek biti ovdje, a opet, i neću. Ja sam ona koja nema mira, ona koja nikada neće stati. Ti – ti si tek prolaznik na ovome svijetu. Ti si onaj koji me prati.“

Cijeli moj život tek je mijena ovoga svijeta, tek treptaj u beskraju postojanja. Pa tko sam onda ja da krojim svijet po svome, kada me već sutra neće biti? Ipak, moji tragovi ostat će za vječnost, da ih vide oni koji dolaze nakon mene. Hoće li moje postojanje za njih biti kamen temeljac ili kamen o kojega će se spoticati – ovisi samo o meni.

Živi onako kako želiš, no zaista, pazi što proglasiš svojom željom. Do sada je svatko tko se popeo na tron, s istoga prije ili kasnije pao. Polomio se i nestao. Pa zašto onda želiš penjati se u te visine iskvarene moći da bi zasjao tek na par sekundi?

Budi radije prije svega – čovjek, onaj koji si stvoren da budeš. Onaj što ponosno korača svijetom ne zato što ga je podredio sebi, već zato što je njegov dio. Sjeti se da si iz zemlje stvoren i da ćeš se u tu istu zemlju vratiti, jer kao što rekoh – sve se uvijek vrati.

I sve je zapravo jedno, sve uvijek završi na istom. Na nama je samo da ovu šetnju – koju zovemo životom – učinimo što je moguće ljepšom. Za sebe, kao i za druge. Jer drugi su isto što i mi – jer svi smo mi jedno. Različita lica jedne iste vrste.

Zidove smo podizali sami. Zidove – da se zaštitimo od svijeta. Zidove, koji u konačnici – štite svijet od nas, a možda je i tako i bolje.

 

 

Lektura: Jurica Katavić

Facebook Comments
Advertisements

Leave a Reply

This site uses Akismet to reduce spam. Learn how your comment data is processed.

error: Content is protected !!
%d bloggers like this: