Advertisements

O jednome djetinjstvu

Nedjeljne popodnevne šetnje jedan su od mojih rituala. Obično nakon ručka malo prilegnem pa, u zimskim danima dok još uvijek ima sunca, obučem jaknu, na glavu nataknem kapu i sa slušalicama u ušima krenem. Obično prošećem kroz grad pa skrenem u neki od parkova, ili pak produžim prema Savi i nastavim uz nasip sve dok ne padne mrak.

Tako sam i danas krenuo iz stana spremajući ključeve u džep i paleći glazbu na mobitelu. Sunce je još uvijek sjalo, a lagani je povjetarac svojom hladnoćom nagovještavao da ona prava zima više nije daleko.

S rukama u džepovima, prešao sam ulicu skrećući prema Savskom mostu. Lijepo vrijeme me ohrabrilo da produžim šetnju. Planirao sam uz Savu doći do Jaruna i malo se tamo zadržati, a zatim krenuti nazad prema stanu. Kako ću se vratiti doma – o tome nisam razmišljao. Dan mi nije dobro počeo, pa je nemirna voda nabujale rijeke odgovarala mom raspoloženju.

Susretao sam prolaznike koje vjerojatno nikada više neću vidjeti. Lica su se izmjenjivala i nestajala iz vidokruga kako su u njega i ulazila. Zamijenila bi ih opet neka druga lica, koja bi također ubrzo postala tek obris iz prošlosti.

Među svim tim prizorima, tek mi je jedan zaokupio pozornost. Pogled mi je većinu vremena bio uprt u pod, zato sam i primijetio to maleno ljudsko biće koje je tek nedavno počelo upoznavati svijet. Mogao je imati četiri ili pet godina. Duža, plava kosica provirivala je iz nebeskoplave kapice. Jedna ruka pružena uvis, čvrsto držeći ruku svoje majke. Šetala je sa svojim djetetom smiješeći se. Gledao je svuda oko sebe – pogled mu ni u jednome trenutku nije mirovao. Tek bi se povremeno usredotočio na majku.

U jednom ju je trenu pogledao i ozbiljnim tonom upitao nešto. Zastala je na tren, pogledala ga spustivši glavu, drugom mu rukom sasvim polagano dotaknula lice i konačno, prasnula u smijeh. Gromoglasan hihot odzvanjao je nasipom dok je dijete zbunjeno stajalo, valjda se čudeći što je toliko smiješno. Čučnula je pored njega i čvrsto ga zagrlila još se uvijek smijući. Zatim se podigla i uzela ga u naručje, slobodnom rukom pokazujući nešto u daljini. Dječak je pogledom slijedio njen prst, a potom se i sam osmjehnuo.

Ne znam što se dalje dogodilo jer sam se odjednom našao u ne tako dalekoj prošlosti. Zbunjeno sam promatrao valove pitajući se od kuda dolaze? Zašto? Što će oni ovdje? Zašto koturaju oblutke po ovoj dugačkoj plaži? Igraju li se njima? Ili ih žele premjestiti nekamo? Nisam ih razumio.

Nisam znao što su i zašto se tako ponašaju. Jednoga ću dana saznati da su to tek gibanja ogromnih količina vode – skladno titranje molekula, tih najsitnijih čestica koje definiraju neku tvar. Tada… Tada je to bilo jedno veliko čudo. Nešto što sam zbunjeno promatrao, ali i nešto čemu sam se iskreno divio. Opijala me veličina nepregledne plave površine kao i njeni skladni pokreti. Valovi su uvijek bili tu. Nekada jači, nekada slabiji, no uvijek tu.

Često sam se čudio najjednostavnijim stvarima, nečemu što odrasli uzimaju zdravo za gotovo. Bio sam zbunjen, a rijetko tko mi je mogao objasniti ono što me zaista zanimalo. Pokušavali su. Trudili su se dočarati mi kako se to valovi gibaju, zašto to rade i tko ih pokreće. Nisam ih razumio, iako je njima bilo savršeno jasno i sve što što su govorili imalo savršen smisao. Meni to nije bilo dovoljno. Želio sam više. Želio sam detalje. Želio sam razumjeti što se događa, umjesto samo prepričavati ono što su mi drugi govorili.

Zato sam počeo stvarati vlastita objašnjenja: valovi se nikada nisu mogli smiriti. Nisu smjeli. Morali su se kretati jer su stvoreni da udaraju u morsku obalu, da trljaju oblutke jedan o drugi. Zašto? Zato što je glazba nešto predivno i nikada ne smije utihnuti. Oni su upravo to radili – stvarali glazbu. Svirali su vječnu skladbu koju su sami komponirali i koja pokazuje koliko je svijet lijep. Oblaci su pritom plesali. Plesali su kako su valovi dirigirali. Nošeni vjetrom, stapali su se i mijenjali oblike, a ja sam sve to promatrao, do gležnjeva okupan morem.

Danas mi takva razmišljanja djeluju smiješno, ali tada su bila savršeno smislena. Tada je sve štimalo i svijet je bio predivno mjesto. Sve je bilo novo i svemu sam se čudio. Danas… Danas me takve stvari više ne zadivljuju, mada postoji cijeli jedan novi svijet koji me zove da ga otkrijem. Rado bih se vratio u one dane kada je najveća briga bila je li majka u blizini i hoće li za ručak biti grašak koji nikako nisam volio. Možda nisam bio najsretnije dijete na svijetu, ali sam bio voljen i volio sam druge. Tada sam čak i volio sebe. Danas… Ne znam je li to više tako. Nadam se da jest. Danas se moram zapitati jesam li voljen. I volim li nekoga.

Želio bih ponovno gledati tim svjetloplavim očima koje su s godinama promijenile boju u zelenu. Tada sam vidio osmijehe i dobrotu umjesto briga i suza koje danas vidim. Tada sam prilazio neznancima bez straha da će me netko od njih povrijediti. Tada sam vjerovao ljudima i vjerovao u ljude. Bio sam dijete. Bio sam ono što bismo svi mi trebali biti. Dobrota, sreća, nevinost i suosjećanje – sve to u jednome. Takvi bismo trebali biti. Umjesto toga izrastamo u nešto ozbiljno, namrgođeno i vrlo često nesretno. A tako smo dobro krenuli… Imali smo tako lijep start i cijeli život pred sobom.

Možda sam si sam kriv, jer sam dopustio da život na meni ostavi ožiljke. Možda sam se trebao drugačije postaviti i više se boriti za neke stvari, za vrednote i vlastite ideale.

Možda. Ipak, s vremena na vrijeme se sjetim te nakovrčane plave kosice i pogleda koji je točno znao koju zvijezdu traži na nebu, mada nije točno znao zašto baš nju. Niti kako se zove. Sjetim se kako je to biti dijete. Gdje sam tada bio i dokle sam danas dogurao.

Zato danas zahvaljujem majci i njenom sinu – potpunim strancima koje sam sreo putem. Strancima koji su me podsjetili zašto je život lijep.

 

Lektura: Jurica Katavić

Facebook Comments
Advertisements

Leave a Reply

This site uses Akismet to reduce spam. Learn how your comment data is processed.

error: Content is protected !!
%d bloggers like this: