Advertisements

Kada div padne na koljena

Vjerujem da ste se u životu susreli s raznim divovima. Neke ste morali pokoriti jer su predstavljali prepreku na putu, drugi su vam pak pružili ruku da se ustanete nakon pada. Ima i onih divova koje niste osobno upoznali, ali ste čuli priče o njima. Neki su bili dobri, drugi su pak bili loši. Neke će povijest zapamtiti kao velike, kao kultne ličnosti, dok će drugi ostati zaboravljeni. Živjet će tek u sjećanjima pojedinaca, koja će s vremenom izblijedjet. Div o kojem ću danas pričati upravo je jedan od tih: miran, tih, povučen. Živio je svoj život u sjeni, onako kako je najbolje mogao. Ipak, bio je jedan od divova.

Rođen je u jednom malom primorskom gradiću. Odrastao je kao i većina njegovih vršnjaka – uz igru, ljubav i pažnju. Volio se igrati, no kako su godine prolazile sve se više pronalazio u ugodnim poslijepodnevima zavaljen u fotelju s knjigom u ruci. Nije bio neki posebno veliki knjiški moljac, no uživao je u čitanju. I samoći. Nisu ga ispunjavala cjelodnevna nabijanja nogometne lopte na koja su ga vršnjaci ponekad pozivali, niti je vidio smisao u penjanju po drveću i sličnim aktivnostima kojima su ostala djeca kratila ljetne dane.

Knjige su ga poučile koječemu, a između ostalog i tome da je ljudska mašta bezgranična pa je dane provodio u maštanju na terasi sve dok sunce ne bi zašlo za horizont. Prava magija bi tek tada postala vidljiva, jer noći su onaj dio dana u kojem se čarolije zaista događaju, zar ne?

Kako je odrastao, tako su njegove oči postajale ozbiljnije. Maštanje je s vremenom zamijenila zbilja, a to je bio tek prvi udarac. Godine gotovo svima uklone sposobnost maštanja, a zamijene je krutom ozbiljnosti, jer s vremenom svatko od nas mora početi donositi odluke. O sebi, svojem životu, o drugima, za druge.

Prilagodio se, naučio je živjeti kao odrastao čovjek. Nije zbog toga bio sretan, kao što ni drugi nisu bili. Sve je češće viđao tmurne, kišne oblake nad tuđim glavama. Oblake iz kojih kiša nikada nije prestala lijevati. Bio je empatično biće, a pritom i jako drag pa ga je izuzetno boljela tuđa patnja. Znao je da nije poput drugih, jer može vidjeti ono što drugi ne mogu. Oduvijek je znao da može sasvim otvoreno pogledati u ljudski um i vidjeti što to nečije srce skriva.

Nije to nešto što je odabrao, niti je znao kako sve to skupa funkcionira. Nekako su se stvari uvijek poklopile. Ljudi koji su ulazili u njegov život bili su uglavnom slomljeni. Bila su to lica koje život nije mazio, duše koje su na svojim leđima nosile tisuću i jednu brigu. Pojedinci koji se nisu znali nositi sa životom, oni koji su već od svega dizali ruke. Nije ih zvao, niti ih priželjkivao, ali takvi su mu dolazili. Takve je sretao na ulicama, upoznavao ih, dok bi mu neki od njih s vremenom postali prijatelji. Svatko je bio poseban, s nekom svojom mukom, s nekom drugom životnom pričom. Uvijek je pomagao. Često to nije činio svjesno, nekada čak nije niti znao kako je postigao uspjeh, no rezultat gotovo nikada nije izostajao.

Vraćao im je osmijeh na lice. Svima. Pomagao je. Ljudi su se pored njega osjećali bolje. Ne odmah, ali s vremenom. Imao je taj dar da zaviri u dušu ranjenog stvora i iz nje na površinu izvuče svu dobrotu i radost koja bi bila zakopana tamo negdje na dnu.

Nikada ništa nije tražio zauzvrat. Osmijeh na čovjekovom licu za njega je bila dovoljna nagrada. Pomoći nekome u nevolji – bila je njegova svrha. Nije se dugo zadržavao. Otišao bi nakon obavljenog posla. Ne on, već taj netko kome je pomoć tek malo prije bila potrebna. Odluka nikada nije bila njegova. Ponekad je znao pomisliti kako netko tamo gore, na nebu, skraja životne puteve i skreće one kojima treba pomoć prema njemu, a kada im pomogne, taj isti nebeski kolovođa razdvaja staze i njega usmjerava prema nekom drugom kojeg također treba očistiti, jer uvijek postoje oni crni, tmurni oblaci koji ti ne daju da vidiš sunce. Imao je naš div i vlastitih problema, no nikada njima nije zamarao druge. I zato je bio velik. Nosio se s njima kako je znao, rješavao ih kako su dolazili, hvatao se s njima u koštac i u konačnici ih pobjeđivao. Borio se svim silama da ostane stajati na nogama, a pritom je i pomagao drugima.

Ponekad je pomažući drugima pomagao i samom sebi. Zato ga i zovem divom, jer je unatoč vlastitom životu, koji je često više ličio na krčenje šume kako bi stvorio vlastitu malu oazu sreće, i dalje pazio da i drugi budu sretni. Sve dok ga jednoga dana nije opalio balvan koji je prilikom krčenja gustiša odlučio ostaviti za kasnije. Bavio se tada drugim stvarima, pa je prvo odlučio obaviti jednostavnije poslove, a kasnije pristupiti rušenju tog velikog drveta koje mu se našlo na putu. Međutim, zaokupljen drugim poslom zaboravio je na to, pa se drvo kroz godine osušilo, a podnožje mu je istrulilo. Kako to uvijek biva, kada je nešto staro i trulo, ono pada i radi štetu.

Tako mu se ogromni balvan prelomio nad leđima. Nije ga očekivao, ali u trenutku kada ga je udario, znao je točno što ga je pogodilo. Odjednom je svijest o postojanju tog drveta oživjela, a bol koju je prouzročilo gotovo ga je uništila. Ipak, i dalje je stajao na nogama. Nije imalo smisla pokleknuti, jer ako div jednom padne, nikada više neće ustati. Neće imati snage.

Bol kakvu nikada do sada nije osjetio strujala je svakom stanicom njegovog tijela. Po prvi put u životu susreo se s preprekom koji nije mogao preskočiti. Nije ju mogao ni zaobići, shvatio je da je stjeran u kut. Tada je prvi put postao svjestan činjenice da stoji sam. Da, on i dalje stoji na nogama, ali sam. U situaciji iz koje nema izlaza. Koliko god da je u životu izrastao, izdigao se iznad svih nedaća koje su ga pokušavale slomiti, izlaz iz ove nije vidio. Tako je došlo vrijeme u kojem je naš div trebao svojeg diva. Samo… Njega nije bilo.

Umjesto diva pojavio se jedan sasvim običan čovjek. Jedno ljudsko biće nalik tolikim drugim ljudima koje je sretao svakoga dana. Ni po čemu poseban. Ranjen, kao i svi, zaliječen, kao neki. Došao je s osmijehom na licu. Osmijehom, kojega naš div nije mogao vidjeti, jer mu je prilazio s leđa. Zastao je tik pred njim i položio mu ruku na rame. U tom su trenu koljena zadrhtala i div je osjetio kako ga snaga napušta.

Strovalio se na koljena svom snagom. Pao je, a zemlja je pritom odjeknula. Uplašene ptice su odletjele, a šumske životinje su se zavukle u svoje rupe. Jer pad svakog diva prouzroči potres, a ovoga se puta zemlja zatresla kao nikada prije. Odjekivalo je danima, a priča se prepričavala još dugo nakon potresa.

Div kojega ništa nije moglo slomiti, pao je na koljena zbog jednog dodira ruke. Pao je zbog ljudske dobrote i suosjećanja. Jer je postao svjestan da i za njega ima mjesta u ovome svijetu. Jer postoji netko kome je stalo. Jer postoji netko tko će mu pomoći da ustane.

 

 

Lektura: Jurica Katavić

Facebook Comments
Advertisements

Leave a Reply

This site uses Akismet to reduce spam. Learn how your comment data is processed.

error: Content is protected !!
%d bloggers like this: