Advertisements

Ti, koji se bojiš istine

Oduvijek si bio takav. U početku sam mislio da si samo nepovjerljiv, da ćeš s vremenom popustiti, da ćeš mi otvoriti vrata svoga svijeta i dopustiti da zavirim u njega. To se, nažalost nikada nije dogodilo.

Pokušavali smo to izbjeći, no naši svjetovi izgleda nikada nisu mogli postojati jedan uz drugog – bili smo previše različiti. Tek su se mimoišli u prolaznosti života, dotakli na trenutak i nakon te blještave iskre nastavili svojim zacrtanim putanjama.

Spoznaja da nikada neću znati što ti luta mislima, što te oblikovalo u tako karakteristična pojedinca kojemu sam se odlučio približiti, što te učinilo toliko jedinstvenim, boli još i danas. Ipak, danas si tvoje ponašanje mogu objasniti. Nije mi to drago i nikada ne bih mogao živjeti onako kako ti živiš, ali ipak razumijem zašto zatvaraš vrata prema svojem svijetu.

Bilo je potrebno neko vrijeme da se stvari iskristaliziraju, a u tom procesu uvidio sam da nisam jedini pred kojim zatvaraš vrata. O ne, učinio si to svakome tko je pokušao ući u tvoj život. Ne znam jesi li to činio namjerno, no skrivao si svoj život, kao što to činiš i danas. Više ne od mene, već od drugih ljudi koji su i dalje prisutni u tvom životu.

Nikada neću moći u potpunosti razumjeti tu potrebu da svoje postojane obaviješ velom tajne, jer ja pred drugima ne skrivam svoje postojanje. Ne skrivam tu, ponekad pretešku prošlost, koja je oblikovala prste koji večeras pišu ovaj tekst. Ne skrivam ni sreću, niti smatram da će biti manje vrijedna ako je s nekim podijelim.

Ne pravim granice među osobama koje su dio mog života. Ne kalkuliram, ne promišljam o tome trebam li nešto nekome reći. Ako osjetim potrebu da progovorim, onda to i učinim. Bez analiziranja što bi netko mogao učiniti s mojom izrečenom misli, bez kalkulacija u kojima vrtim bezbroj mogućih scenarija analizirajući može li mi se izrečeno obiti o glavu. Netko mi je jednom rekao da hodam svijetom sa srcem koje je iskočilo iz grudi, koje hoda ispred mene, koje nudim na otvorenom dlanu. Zaista, tako se i osjećam.

Netko mi je jednom rekao da hodam svijetom sa srcem koje je iskočilo iz grudi, koje hoda ispred mene, koje nudim na otvorenom dlanu. Zaista, tako se i osjećam. Ne skrivam, ne tajim. Na postavljena pitanja odgovaram izravno. Uvijek si znao što možeš očekivati od mene, jer moje su reakcije bile predvidljive. Bile su otvorene, u mojim djelima nikada nije bilo skrivenih motiva.

Ne mogu isto reći za tebe jer nikada nisi nudio potpunu istinu. U svakoj tvojoj rečenici uvijek je ostajao dio visjeti u zraku. Ona neizgovorena riječ koja bi cijelom događaju dala smisao, koja bi drugima omogućila da razumiju. Tvoje postupke. Tebe.

Jednog mi je dana ipak sinulo: prekrivajući neke od dijelova vlastitoga postojanja nastojimo se zaštititi od tuđih utjecaja. Mislimo da ćemo, otkrivši dio sebe, u ruke im pružiti oružje kojim nas mogu uništiti. Misliš li i ti tako? Misliš li da bih mogao protiv tebe iskoristiti nešto što si mi možda nekada rekao? Misliš li da je bolje neke stvari držati duboko sakrivene zato što bi njihovo postavljanje na dnevno svjetlo moglo ukazati na neku od tvojih slabosti?

Možda jednostavno nikada nisi naučio vjerovati – ne ljudima, nego u ljude. Ja sam pak, za razliku od tebe, naučio da će se sve prije ili kasnije saznati. Svaka će tajna izići na svjetlo dana. Ni ti ni ja ne možemo ništa iz svojih života zauvijek sakriti. Najzad, jedna stara izreka kaže da dvoje može čuvati tajnu samo ako je jedno od njih mrtvo. Ipak, meni je puno draža ona druga, koja kaže da svaka tajna vrijedi koliko i neprijatelj od kojeg je krijemo.

Zato je moj život otvorena knjiga. Zato svi, kao i ti, o meni znaju gotovo sve. Hoće li te priče, koje su već nebrojeno puta ispričane, prihvatiti i nastaviti živjeti s njima ili ih pak odbaciti poput praznoga paketa slatkiša – ovisi samo o njima. Kako god bilo, život bez tajni, bez prikrivanja svojih stopa i zametanja tragova, toliko je jednostavniji.

Nikada nisam vjerovao u tajne, nikada nisam mogao odlučiti što to treba nekome reći, a što zadržati za sebe. Jer prije ili kasnije, nekako će istina ugledati svjetlo dana, a lažna slika koju sam stvorio zatvaranjem usta slomit će se poput stakla – u milijune sitnih, oštrih komadića.

Znaš, te oštre krhotine mnogo su opasnije od oštrice istine koja može biti upotrijebljena protiv tebe. To razlomljeno staklo zabit će ti se u kožu i nastaviti putovati dublje, prema tvojoj unutrašnjosti, prema samoj tvojoj biti. Takve rane gotovo nikada ne zarastaju.

Zato… Ne vidim smisao u šutnji, u prekrivanju svoga života misterioznim velom. Zato na postavljena pitanja odgovaram konkretno i, što je još važnije, iskreno. Zato se zapravo nikada nismo razumjeli, jer sam od tebe uvijek očekivao ono što nikada nisi mogao dati. Jer si se bojao da bih te jednoga dana mogao raniti.

Zato i jesmo zapeli na takvoj razini zajedničkog postojanja koja nikada nije mogla biti održiva. Jer povjerenje koje smo imali jedno u drugo nikada nije bilo iskreno. Bila je to tek forma koju smo zadovoljavali kako bi se stvorio privid stabilnog odnosa. Jer uz tebe će sve uvijek biti samo privid. Bez pravog otkrivanja, bez istine i otvorenosti srca. Bez prikrivanja.

Zato se naši svjetovi više nikada neće susresti. Jer u mojem čovjek hoda sa srcem pred grudima i traži one slične sebi. One – koji tebi nisu nimalo slični.

 

 

Lektura: Jurica Katavić

Facebook Comments
Advertisements

Leave a Reply

This site uses Akismet to reduce spam. Learn how your comment data is processed.

error: Content is protected !!
%d bloggers like this: