Advertisements

Divovi prošlosti

Zrak je čudno mirisao. Vruće zrake ljetnog sunca pomiješale su ustajalu vlagu koju vjetar već danima nije rastjerao s mirisom morske soli koji je dopirao s obale. Obrisao sam znoj s čela, popio malo vode, vratio slušalice u uši i nastavio pedalirati.

Dan je bio pomalo neobičan. Htio sam ljepljivi znoj koji se od jutra slijevao po mojoj koži isprati u moru, zaroniti do hladnije vodene mase koju su morske struje ponekad znale dovesti u Pulski zaljev. Nisam imao neku određenu predodžbu o tome gdje bih se mogao baciti u more pa sam odlučio odlutati u dio grada koji nisam dobro poznavao.

Upravo je staza koja se stvorila s moje lijeve strane bila ono što sam tražio: slabo poznati put kojim sam do sada prošao jednom ili dvaput u životu, ostavljajući si pritom mentalni podsjetnik da ga jednom moram bolje istražiti. Monumenti, ili Mulimenti, kako se to područje nekada zvalo (po mlinovima pogonjenim vjetrenjačama) odlučili su me danas primiti u svoje okrilje. Odavno napuštena vojna baza nazirala se u daljini, na samoj obali Pulskog zaljeva.

Nastavio sam cestom, koja me nakon nekoliko kilometara dovela do same obale. Dalje je nastavljao bijeli put, a ja, koji sam zaista rijetko bicikl vozio po asfaltiranim stazama, odlučio sam otkriti kamo vodi. Da, bilo bi puno jednostavnije otvoriti Google maps i pogledati kamo bi me taj put odveo, no gdje je u tome zabava?

Kako se udaljavam od obale, tako se put sve više sužava, staza postaje neravna, a kamenje na putu otežava mi prolazak. Svejedno, nastavljam, jer svaki put nekamo vodi. Negdje mora završiti. Taman kada pomislim da ću se morati okrenuti i vratiti, jer staza postaje gotovo neprohodna, uočim da se drveće počelo razmicati, da nisam daleko od čistine. I zaista na samome rubu šume dočeka me drvena klupica. I još nešto.

Naslonio sam bicikl na nju i krenuo u razgledavanje. Kameno zdanje okruglog tlocrta, ograđeno čeličnom žicom nadvilo se nad mene. Tvrđava. Pronađem neograđen ulaz koji me odvede do samog središta. Pogled mi se gubi u bršljanom zaraslim zidinama tog predivnog, savršeno okruglog zdanja. Propuh koji struji kroz šuplje otvore godi mi, a u njemu kao da čujem šapat.

Isprva nepovezane riječi, kao jeka ponavljaju da sam dobrodošao na ovo mjesto, u ovaj spomenik prošlome vremenu. Spomenik, koji danas jedva stoji na svome mjestu, jer je 1944. na njega palo nekoliko bombi urušivši pritom dio potpornih zidova. Tvrđava Munide, tako se zove.

Jedna od zaštitnih kula izgrađenih za vrijeme Austro-Ugarske Monarhije, danas gotovo u potpunosti zaboravljena, poput njenih sestara koje su zaposjele gotovo svako brdašce u okolini Pule. Štitile su taj gradić, u kojemu sam i ja rođen, koji je nekada bio jedna od glavnih vojnih luka, od napada s mora.

Glas koji donosi vjetar postaje jasniji. Nema se ovdje više što vidjeti. Ovaj je div posrnuo i čeka svoj kraj, koji više nije daleko. Ipak, postoje drugi. Ima ih gotovo na svakome koraku. Slijedi stazu koja kreće nizbrdo, na slijedećem križanju skreni lijevo, tamo, pored razrušene kuće koja se nalazi pored puta. Produži preko srušenog bora. Na čistini skreni desno. Tamo te čeka njena sestra – nastavak zaboravljene priče.

Dotičem te debele okrugle zidine osjećajući hrapavu površinu kamena pod rukom kao da se opraštam. Pogledam još jednom tu velebnu okruglu građevinu, popnem se na bicikl i krenem putem koji mi je opisao vjetar.

Zaista, tamo je. Građevina drugačijeg tipa, izdužena tlocrta, otvara mi vrata i doziva me. Vrijeme je za sljedeći dio priče. Njeno mi je ime poznato – obalna bitnica Valmaggiore. Još jedan div prošlosti koji odbija umrijeti, koji se odupire vremenu i svjedoči veličini prošlih naraštaja, vojnika koji su dijelove svojih života proveli baš u njoj. Danas je potpuno obrasla u šumu, na njenom krovištu raste drveće koje ju pokušava sakriti, natjerati da se preda zaboravu, jer na nju odavno ionako nitko više ne misli. Svejedno, ne da se. Ponosno stoji i odolijeva vremenu. Čuva sjećanje na vojsku koja ju je izgradila, uz koju je branila grad. Sjećanje, dio povijesti ovog kraja za koju danas malo tko zna. Jer rijetki su oni koje će radoznalost odvesti van udobne sigurnosti grada, koji znaju nešto o prošlosti ovoga kraja, tko je ovdje obitavao i koliko je zapravo bio važan.

Lutam po njenim hodnicima nalazeći tek napuštene prostorije i uništene stepenice. Nitko se više ne brine za ove velebne spomenike koji su stvoreni da traju. Koji ponosno stoje još i danas iako su svoju svrhu odavno ispunili.

Hodnici mi šapću o još jednoj sestri. Najstarijoj. Najmoćnijoj. Najvažnijoj. Odi obalom do staze koja se penje uzbrdo. Tamo je na vrhu, čeka te. Ona, koja stoji očuvana, koja će ti ispričati sve o našoj prošlosti. Sve o nama.

Odlazim u još jedan pohod, na još jednu tvrđavu. Staza koja se otvara preda mnom strma je i ružna. Veliko kamenje na putu onemogućava mi bicikliranje, pa silazim i guram bicikl uzbrdo. Oznojen, nakon dvadesetak minuta dolazim na vrh gdje me strpljivo čeka ona – tvrđava Grosso. Najstarija na ovom području, polukružnog tlocrta, veličanstvena građevina koja ponosno stoji kao na postolju, na najvišoj točki poluotoka.

Privežem bicikl za ogradu i ulazim u njenu utrobu. Šapat, koji sada dopire iz sjena, priča priču o ovom zdanju svakome tko je želi čuti. Pronalazim stepenice koje me vode do samoga vrha, gdje me dočeka svjež ljetni povjetarac. Pogled s vrha obara me s nogu, upravo mi postaje jasno zašto je prva tvrđava izgrađena baš ovdje. Jedan od najljepših pogleda koje pamtim doživio sam upravo ovdje – na samome vrhu tvrđave Grosso. Pula, Štinjan, Fažana, nepregledno morsko prostranstvo – sve mi je to na dohvat ruke, na vrhu ove tvrđave.

Sjednem na ogoljeli kamen koji se zavjetovao štititi grad i luku. Koji više nema funkciju jer za njim više nema potrebe. Kameni zidovi ovih zdanja ipak, ne znaju za drugo. Stvoreni su da bi štitili. Upozoravali i branili, druge svrhe jednostavno nemaju. Zato to čine i danas, kada za obranom grada više nema potrebe.

Danas, u doba mira, oni su i dalje ovdje. Čuvaju. Više ne štite grad, ali zato čuvaju povijest. Ostavštinu onih prošlih naroda koji su nekada obitavali na ovom području. Sjećanje na prošlost ovoga kraja, prožetu ratnim nemirima, neizvjesnošću što će donijeti sutra, strahom i strepnjom.

Ti divovi koji ne idu nikamo i danas svjedoče o snazi koja je nekada tresla ovo područje. Oni, koji miruju i koji nemaju kuda otići, osim u pepeo prošlosti, ostat će još neko vrijeme ovdje i ispričati svoju priču svakome tko je spreman poslušati.

Danas su je ispričali meni. Već sutra će možda tebi.

Odlazim sa zadnjim zrakama sunca, nakon jednog savršenog zalaska promatranog s utvrde Grosso. Odlazim sretan, jer je još jedna avantura iza mene, jer sam danas puno naučio. Jer danas još malo više cijenim svoj grad, jer sam danas otkrio dragulje skrivene u dubokoj šumi. Jer sam danas stekao nove prijatelje. Jer sam upoznao stare zaštitnike ovog grada. Jer Divovi prošlosti još uvijek stoje.

 

 

Lektura: Jurica Katavić

Facebook Comments
Advertisements

Leave a Reply

This site uses Akismet to reduce spam. Learn how your comment data is processed.

error: Content is protected !!
%d bloggers like this: