Advertisements

Pukotine sreće

Ne želim zatvoriti oči. Želim gledati! Želim vidjeti. Želim doživjeti ovaj svijet i svaku njegovu sitnicu. Svaku sitnu radost i svaki sretni trenutak. Sve to želim. Ne želim ništa propustiti. Toliko toga imam za vidjeti, toliko iskustava želim proživjeti. Toliko mnogo ljudi za susresti i ponešto od njih naučiti. Želim šetati Savskim nasipom dok Sunce polagano pada za horizont. Želim ispijati beskonačne kave i popiti previše piva zato što je društvo u kojem ih ispijam toliko ugodno da smo zaboravili koliko smo ih popili, pa naručujemo još jednu rundu. Želim sreću, ushit, osjećaje, sjaj u očima. Želim živjeti. Želim širom otvoriti oči i usne rastegnuti u osmijeh toliko širok da me zabole jagodične kosti. Želim! Sve to. Želim!

Zato ovaj svijet gledam širom otvorenim očima. Svakoga se dana divim suptilnostima i onim malim divnim čudima koja se skrivaju u pukotinama sreće. Da… Pukotine sreće… Baš zato što su mi oči širom otvorene, vidim da se danas sreća skriva u pukotinama starih zidova i dotrajalih vrata. Nema je više na ulicama i trgovima. Ne nudi se više na dlanu – skriva se u zamračenim kutcima i slijepim ulicama. Ispraznost je danas glavni motiv ulica. Otuđenost. Prazne glave mutnih očiju koje gledaju u prazno. To je ono što vidim kada pogledom tražim sreću.

Zatvaram oči. I dalje gledam punom pozornošću, mada mi oči vide samo mrak. Zato otvaram srce. Puštam da izroni na površinu grudi, da svi vide njegove otkucaje. Znam da je u takvom stanju izuzetno ranjivo, ali samo tada mogu vidjeti druge slične meni – one koji su također otvorili svoje srce i pustili ga da diše na površini njihovih grudi.

Susrećemo se na ulici, prolazimo jedni pokraj drugih kao da se ništa nije dogodilo. Tek si krišom mahnemo, namignemo, nasmiješimo se. Prepoznamo se i znamo da nismo sami. Znamo da smo odmetnici u ovome svijetu koji ne zna što bi s našim srcima. Jedino za što je ovaj svijet sposoban je uništiti ih. Jer čovjek uništava ono što ne razumije.

Mi smo i dalje tu. U ovom sivom svijetu. Puni smo boja. Sjajimo i blještimo – tako se prepoznajemo. Jer onaj koji živi u obojenom svijetu, taj vidi boje. Onaj kojemu je cijeli svijet crn – taj i nas doživljava unutar granica svog konteksta. Zato i ostajemo skriveni, dok kao znakove pažnje jedni drugima ostavljamo sitne radosti u pukotinama sreće.

Kao drugi, tako i ja onima od svoje vrste često ostavim malene znakove pažnje u tim sitnim, većini neprimjetnim pukotinama. Nekome poklonim osmijeh, nekome sitni titraj u kutu usana koji zapravo znači čitav svemir kada ga uhvatiš krajičkom oka, onim djelom perifernog vida u kojem ti se već magli pogled.

Nekome poklonim i otkucaj svog srca, a zauzvrat dobijem pogled u kojem je sadržana cijela radost jednog životnog vijeka. Ponekad dobijem tugu, jer pogled i to može prenijeti. Tada darujem sebe. Dolazim, pomognem, podignem taj slomljeni pogled pun boli na noge i produžim dalje. Nekada takvo srce i mene pronađe, kada se najmanje nadam, ali kada ga najviše trebam. Nekako se uvijek pronađemo. Nekako uvijek znamo što moramo učiniti.

Volim reći da nas srce vodi u našim lutanjima, dok ona to zapravo nikada nisu. Naš je put uvijek zacrtan, točno određen, a srce nas samo vodi tamo gdje moramo doći. Nije nužno da dođemo točno sada, ali prije ili kasnije na tom smo mjestu, pored osobe uz koju se moramo pojaviti. Tko će kome pomoći ovisi o trenutku, mada pomažući drugima često pomažemo sami sebi.

Ne znam, ne bih mogao drugačije. Ne bih mogao živjeti u crno-bijelom svijetu. Boje čine moj život, boje su moja snaga. Moje ruke. Ruke stvaratelja, radnika, majstora. Moje srce. Srce koje postaje utočište kada se od njega to traži, koje daje nadu drugima, koje je puno ljubavi i dobrote. Srce koje će samo rijetki imati priliku vidjeti, koje ću pokloniti još rjeđima.

Hodam tako jednom od sivih ulica tražeći točno određenu pukotinu – raspuknuto vezivo između dviju cigli s kojih je pred skoro cijelo desetljeće otpala žbuka. Tražim taj maleni ožiljak na ogromnoj rani kuće iz ranih šezdesetih godina prošlog stoljeća. Tražim ga da gurnem prst unutra, proširim ga malo. Hoću otvoriti ranu koja odbija zacijeliti, jer se s druge strane tog zida nalazi život koji sam u jednome trenu napustio.

Tamo iza, s druge strane te sitne pukotine nalazi se svijet kojemu sam nekada pripadao. Kovitlac boja koje su toliko jake da zasljepljuju, mirisi koji pružaju osjećaj topline, prihvaćenosti i sreće. Vjetar u kosi dok jašem u galopu na svom predivnom, vlastitom vrancu. Sunce se budi na istoku, a ja mu jašem ususret, pozdravljam ga i smijem se pun čiste, iskrene sreće.

Slobodan sam, oko mene samo zlatna, osušena trava. Miriše na osušeno sijeno, a ja se stišćem uz vrat svog najboljeg prijatelja koji me nosi prema suncu. Gotovo smo jedno tijelo s dva uma. Kud ja hoću, tud on ide. Kako on poskakuje, tako ga ja pratim. Stapamo se u cjelinu, postajemo jedno. Um mi je potpuno prazan, jer u preriji nema ničega. Samo trava i sunce.

Poveo bih i tebe sa sobom, samo kada bih mogao. Povukao bih te u tu pukotinu da se prisjetiš kako smo nekada zaista bili živi. Trčali smo praznim poljima, bježali pred divljim vukovima koji su nas progonili u onim noćnim morama za koje smo mislili da nikada neće prestati. Odmarali se na granama stogodišnjih hrastova, ispijali pivo i uživali u zalascima sunca.

Uživali smo. Živjeli. Zakleli smo se kako nećemo dopustiti da naš život izgubi boje. Voljeli smo te tople crvene tonove kojima bi zrake zalazećeg Sunca bojale oblake. Noćima smo pokušavali prebrojati zvijezde koje vidimo, prepoznavali zviježđa, davali im nova imena. Nadali se da ćemo jednoga dana možda posjetiti neku do njih. Sanjali o tome.

Ja još uvijek sanjam. Nada je ono što me pokreće.

Pukotine na žalost vide samo oni koji znaju prepoznati boje. Ti ih ne vidiš. Popustio si pod pritiskom mase, skrenuo na lakši put. Odrekao si se boja i stopio sa sivilom. Nesvjesno. Sada se ne razlikuješ mnogo od zida na kojem se nalazi ova pukotina. Svejedno, u tebi još uvijek postoji iskra. Nada da ćeš jednoga dana ponovno biti obojen.

Zelena i ljubičasta. Zelene ruke, baš poput mojih. Srce koje plamti ljubičastom vatrom. Vatrom za koju sam mislio da je nemoguće ugasiti je.

Želim probuditi tu vatru, da se zajedno provučemo kroz taj skriveni portal u svijet koji je nekada bio naš. Želim ga nastaviti graditi. Želim naći još veće i starije stablo na koje ćemo se popeti. Najviše stablo u toj staroj prašumi, s kojega se vidi sve tamo do mora. Želim to više od svega, no ti si crno-bijel. Ti si samo iskra. Iskra koju moram probuditi.

 

 

Lektura:  Jurica Katavić

Facebook Comments
Advertisements

Leave a Reply

This site uses Akismet to reduce spam. Learn how your comment data is processed.

error: Content is protected !!
%d bloggers like this: