Advertisements

Ad acta

Čovjek valjda nikada neće moći prihvatiti činjenicu da neke stvari jednostavno nisu suđene. Jedna od najtežih životnih lekcija, ona na čijem testu gotovo uvijek padnemo, jest da neke stvari i neke ljude jednostavno moramo otpustiti. Moramo ih ostaviti jer ne pripadaju našem životu, jer njihova prisutnost nama ne može donijeti ništa dobro.

Nije uvijek lako prepoznati te, koji su okovi u našemu životu, koji će nas uvijek vući nazad, prema prošlosti i zaboravu u kojemu se možemo potpuno izgubiti. Ipak, kada ih prepoznamo i ostavimo tamo gdje im je mjesto, sasvim je sigurno da će nekada u našem životu ponovno ući u naš život. Hoćemo li ih ponovno pustiti u njega i pružiti još jednu šansu? Zašto hoćemo, kada znamo da ne bismo trebali?

 

Upoznali smo se sasvim slučajno, kako to zapravo uvijek biva. Jer reći da smo se upoznali namjerno zapravo baš i ne bi imalo smisla, zar ne? Bio si zanimljiv, priseban i djelovao si kao netko tko bi mogao postati mojim prijateljem. Zaista, mislio sam da si iskren i u neku ruku poseban, netko koga bih volio imati u svojem društvu, s kim bih volio provoditi vrijeme.

Tako je nekako i bilo – s vremenom smo se zaista zbližili. Postali smo si toliko dobri da nije prošao dan bez da bismo se čuli. Bez da bi izmijenili bar nekoliko poruka. Bio si netko tko mi je uljepšavao dane, čija bi poruka gotovo uvijek izmamila osmijeh na licu. Bio si iskren, iako nisi uvijek odavao baš sve što ti je na umu. Mislio sam da je to zato što se ne poznajemo dovoljno, no uskoro ću saznati da tvoja šutnja proizlazi iz nekih sasvim drugih razloga…

S vremenom ću otkriti da nije na tebi baš sve onakvo kakvim nastojiš prikazati. Otkriti ću tvoju nesigurnost, čestu površnost. Otkrit ću neodlučnost i nemoć da se držiš donesenih odluka – tu jadnu odliku slomljenih karaktera da popustiš pod pritiskom i unatoč donesenoj odluci, postupiš ne onako kako želiš, već kako se od tebe očekuje. To je bio prvi znak za uzbunu…

Veze koje smo gradili mjesecima, nekada čak i godinama nije lako tek tako prekinuti, mada je to ponekad nužnost. Da bismo zaštitili sebe i svoj integritet, moramo se distancirati od onih koji nas guše svojim djelovanjem, ili pak samim bivanjem u našoj blizini. Takve, toksične odnose u kojima se ne možemo ostvariti, u kojima naš potencijal ostaje skriven, moramo dovršiti. Moramo ih okončati i poput zaključenog spisa odložiti među ostale koji su doživjeli svoj kraj, na jedino za njih primjereno mjesto – u ropotarnicu sjećanja.

Odlučio sam ostaviti te za sobom. Krenuti dalje bez tebe, jer zajedno nismo funkcionirali. Gušio si me. Pokušavao si progurati vlastite stavove za koje smo odavno ustvrdili da se nikako ne mogu pomiriti s mojim uvjerenjima. Inzistirao si na tome, istovremeno mene proglašavajući nedoraslim, usamljenim djetetom koje naivno vjeruje u nedostižne ideale.

Pokušavao sam ti približiti svoj svijet, vlastiti način razmišljanja i stečena iskustva, no sve si to redom odbacio kao nevažno, jer ono što je tebi bilo u glavi bilo je valjda jedino ispravno razmišljanje. Po tvom “skromnom” sudu. Zapitam se ponekad jesi li zaista vjerovao u to što si govorio, ili si izgovarao riječi pokušavajući sam sebe uvjeriti u izjave koje su tada izlazile iz tvojih usta.

Da ni sam ne vjeruješ u njih postalo je očito onoga trenutka kada si doslovno zarežao kada sam doveo u pitanje njihovu konzistentnost. Tada je postalo jasno da zaista više nemamo o čemu pričati. Tada je tvoj spis zatvoren i odložen sa strane.

Čovjeka možemo, ovisno o prigodi, promatrati ili kao vječitog optimista ili kao budalu koja nikada neće naučiti na vlastitim pogreškama. Čak su i životinje naučile da se ruci koja ih udari ne može vjerovati. Čovjek izgleda, tu lekciju tek mora savladati. Tek mora naučiti da ako netko više nije dio njegovog života, za to postoji dobar razlog i da će vraćanje tog nekoga u život prouzročiti iste probleme zbog kojih je i prestao biti dio njega. Ipak, nadamo se da će drugi put biti bolji, da će se odnos popraviti, da smo prvi put pogriješili. Ono što pak uvijek shvatimo jest – da smo od početka u pravu. Nekima jednostavno u našemu životu nije mjesto. I to je sasvim u redu.

Jednog si se dana vratio. Pun isprika, žaljenja i navodno iskrene želje za novom šansom. Krivicu za prekid odnosa si pripisao sebi. Shvatio si kako si se ponašao i zašto smo se prestali družiti. Navodno.

Možda si u tome trenu zaista i bio iskren, no pruženu si šansu prokockao. Jer kako je vrijeme odmicalo, tako su se stari obrasci ponašanja vraćali. Kao da si prestao obraćati pažnju na izgovoreneriječi pa su stare navike izašle na vidjelo.

Uskoro je sve bilo baš kao i prije. Naša neslaganja su prerastala u razmirice koje bi sve češće eskalirale u sukobe u kojima si nekako uvijek ti bio onaj napadnut. Ti si uvijek bio žrtva, dok istovremeno nisi primjećivao agresiju koju sam ja trpio. Agresiju kojoj si ti bio uzrok.

Ponovilo se, kao što se uvijek ponovi. Umjesto da ti pružim novu šansu za prijateljstvo, otkrio sam ti obraz o koji ćeš prvom prilikom prilijepiti šamar. Predvidljivo. Očekivano.  Nepotrebno.

Tužno sam se nasmiješio i zaključio da je ovoga puta zaista gotovo. Ne vrijedi život trošiti na takve kao ti. Na takve koji samo čekaju priliku da te povrijede dok istovremeno sebe prezentiraju kao žrtvu u tom odnosu. Ne, ranjenim zvijerima u mojem životu nema mjesta.

Zato zbogom, ti nesuđeni čovječe. Odi nekamo, kucaj na neka druga vrata. Možda pronađeš nekoga tko ti odgovara, nekoga tko će te nazvati prijateljem. Ja to, nažalost, nisam u stanju.

Ne mogu svi odnosi opstati. Ma koliko se trudili, neki od njih se moraju raspasti. Za naše, ali i za tuđe dobro. Ako zaista mislite da vrijedi spašavati nešto, onda to svakako i učinite. Ako vas jedan korak dijeli od ponovnog započinjanja odnosa koji je s razlogom prekinut, dobro razmislite ima li to smisla, je li vrijedno uloženog truda. Jer u konačnici, neke je ljude ipak bolje ostaviti ad acta.

 

 

 

Lektura: Jurica Katavić

Facebook Comments
Advertisements

Leave a Reply

This site uses Akismet to reduce spam. Learn how your comment data is processed.

error: Content is protected !!
%d bloggers like this: