Advertisements

O proljeću

Nikada nisam volio jesen, no ona je nekako uvijek voljela mene. Došuljala bi se i uvijek me zatekla nespremna. Ponekad je trčala nastojeći me sustići, poput psa koji zaigrano trči za svojim najvjernijim drugom, dok sam ja davao sve od sebe da me ne uhvati.

Uvijek me sustigla. Uhvatila bi me u zagrljaj toliko snažan, toliko topao, da se iz njega više nisam mogao istrgnuti. Zapravo sam je volio, volio sam u što se priroda pretvarala pod njenom rukom. Volio sam šuškanje otpalog lišća i još uvijek sunčane dane kojima mogu hodati šumom okićenom cijelom paletom boja. Međutim, nikako nisam mogao zavoljeti ono što je donosila sa sobom.

Jesen je za mene uvijek bila doba opraštanja. Od nekoga, ili pak nečega. Bilo je to doba godine u kojemu se uvijek iznova opraštam od dijela sebe koji je morao postati dijelom prošlosti. Svake sam godine, kao i svi drugi na ovome svijetu, morao otrgnuti jedan komadić sebe i skupa s uvelim lišćem predati ga zemlji. Nisam to činio rado, no znao sam da tako mora biti.

Znao sam da se neke spone moraju razvezati, lanci koji me vuku unazad moraju se presjeći. Ipak, svake sam godine ostavljao dio sebe. Boljelo je, kao što će uvijek boljeti. Jer nije moguće otpustiti nekoga tko je još jučer pripadao mojem životu, uvidjevši da u sutrašnjici za njega nema mjesta. Jesen je uvijek nekoga odnosila, što je i prirodno. U jesen umire sve ono što ne može ući u sljedeću godinu.

Koliko god mi jeseni teško padale, proljeća su neusporedivo teža. Da, to razdoblje u kojem se priroda ponovno budi, u kojemu sve kreće ispočetka, koje donosi novi život i potiče ono najbolje u nama – razdoblje je koje je svake godine malo teže.

Nekako me uvijek zatekne nespremna. Duge, sumorne zimske kiše gotovo da nestanu u trenu, a zamijeni ih još sramežljivo sunce koje svakim danom postaje malo jače. Priroda se brzo probudi – gotovo poput mene kada alarm zazvoni u 6 u jutro, imam oko dvadesetak minuta za prvu jutarnju kavu koja će ubrzano isprati snenost iz očiju i već sam na putu za posao.

Ipak, koliko god snažno sijalo po danu sunce, uvečer možeš osjetiti da je proljeće tek nedavno stiglo. Noći su svježe, a ja ih obožavam trošiti na duge šetnje ubrzanim tempom, koji će osigurati da ne osjetim hladnoću. Upravo u takvim večerima začete su mnogobrojne ideje, koje su s vremenom realizirane, koje su me odvele dalje no što sam ikada mislio da je moguće.

Ta prohladnost izoštrava um, tjera kotačiće da se pokrenu. Kao što se tijelo kreće da se ne ohladi, tako i mozak počne ubrzano raditi. Zaista, mogu reći da u takvim večerima postojim u svojoj punoći – tu sam potpuno ostvaren. Kao sanjar i nadobudni znanstvenik, kao promatrač i vječno dijete. Kao optimist koji će ostvariti sve što si zacrta, jer će još te večeri razraditi plan koji će već sljedeće jutro početi provoditi.

Jutro… Da, to sljedeće jutro početak je nečeg sasvim novog, nekog novog projekta ili avanture koja će mi zaokupiti pažnju sljedećih nekoliko mjeseci. Baš kao što priroda započinje novi ciklus stvaranja, tako i ja počinjem graditi novo carstvo, temeljeno na ideji koja još jučer nije postojala. Uzbuđuje me to. Ispunjava. Daje mi smisao i potiče me da napravim još jedan korak prema cilju.

Ipak, taj korak ponekad je onaj najbolniji, jer bih ga rado učinio s nekim tko više nije pored mene. S nekim tko je jesenas otišao iz mog života, da bih taj korak kojega se danas spremam učiniti mogao ostvariti. Želio bih ga učiniti s njim, no znam da to nikada neće funkcionirati. Zato ga je jesen i morala odstraniti iz mog života, jer umjesto da koračam prema naprijed, uz njega bih samo hodao unazad. Obavio bi se oko mene poput teškog lanca, onemogućavajući mi napredovanje.

Znanje da je tako najbolje ono je što zapravo boli. Pomirenje s činjenicom da nema drugog izlaza, da pomirenje i suživot više nisu mogući. Pomirenje s time da idući korak moram učiniti sam, kako bih upoznao nekoga s kime mogu nastaviti svoje putovanje. To je onaj dio koji boli, koji ponekad može razoriti dušu.

Priroda, u svojoj neprestanoj izmjeni, svom beskonačnom ciklusu, koji je tek naizgled monoton, naučila me da neka poglavlja svoga života moraš privesti kraju. Moraš ih zaključiti, smisleno ih dovršiti, da bi mogao otvoriti nova. Ništa nikada nije išlo preko reda, pa tako nova pustolovina može početi tek nakon što prethodna skonča. Nakon što se odmorimo od jednog poglavlja – tek tada možemo osmisliti sljedeće. I napisati ga.

Da te jesen nije odnijela, bio bi sa mnom u proljeću. Međutim, da si uz mene u ovome proljeću, ja ne bih činio ono što sada činim. Jer uz tebe to nikada ne bih mogao. Bio bih previše okrenut tebi, a premalo vlastitoj budućnosti. Odbacio bih čudo koje mi se sada smiješi, previdio bih priliku koja mi je pružena.

Nisam to tada vidio, no ona jest. Zato je znala da te mora primiti za ruku i odvući od mene. Za moje dobro, ali i za tvoje. Jer, da si ostao uz mene, ni tebi ne bi bilo dobro. Jedno drugo bi sputavali i na kaju bi obojica propustili pružene prilike. Zakopali bi se u monotono postojanje od kojega ne bi imali nikakve koristi.

Sve mi je to kristalno jasno, no proljeće će uvijek biti jedno od najtežih razdoblja za mene. Kao i najboljih. Jer ti nisi prvi, a nećeš ni biti posljednji. Jer ni ja tebi nisam prva lekcija. Jer učiniti ispravnu stvar nekada nije jednostavno. Jer ovo proljeće prolazi bez tebe.

Ispratio sam te s jeseni, da bih mogao doživjeti proljeće. Da bih mogao zakoračiti u ljeto. Znam da je za sve bolje tako. Znam da ne razumiješ, a ti znaš da si upravo zato sada dio moje prošlosti.

 

 

Lektura: Jurica Katavić

Facebook Comments
Advertisements

Leave a Reply

This site uses Akismet to reduce spam. Learn how your comment data is processed.

error: Content is protected !!
%d bloggers like this: